subota, 13.05.2023.

Džuli



Nekoliko FB stranica je obilježilo četrdesetogodišnjicu uspješnog nastupa predstavnika Jugoslavije na Euroviziji Danijela Popovića. Taj uspjeh je potpuno nebitan faktor u mom životu, no 1983. godina je ipak ispala na neki način važna. Te godine sam kao student četvrte godine germanistike dobio svoju prvu istočnonjemačku stipendiju, poveznica između dvije danas nepostojeće države.
Sad se vi pitate kakve veze ima moja stipendija s pjesmom Eurovizije te godine. Sve je bilo nadrealno suludo, al pokušat ću objasniti. Bili smo dakle stacionirani, odmah na početku se vidjelo da se okupila super ekipa, u Greifswaldu u DDR-u. Već drugo jutro je nastao kaos jer je netko zamijenio oznake za muške i ženske tuševe na katu, ostali su miješani do kraja seminara. Jedan dan smo imali po rasporedu organizirani odlazak u Berlin, al u zapadni dio, znači preko granice u kapitalističku Njemačku. Mislim da su nam barem sat vremena objašnjavali o strogim pravilima, da se nitko ne smije odvajati od grupe, jer se neće moći vratiti, i tako to, rijetko je tko slušao o tome kako idemo u jedan drugi svijet. Ja sam se prije polaska družio s tadašnjom simpatijom Litvankom, koja je odabrala ne ići, ona je pijuckala Tokajac, ja Radeberger pivo, nazdravljali smo, ona mi je objašnjavala da Litvanci kad piju imaju poslovicu da kad piješ moraš imati zrcalo, a ona je eto moje zrcalo. Krenuli smo, ja sam sjedio uz Poljaka kojeg su opominjali, jer je pod pićem bio prilično glasan. Tako smo vlakom došli do granice i onda je zapelo već kod istočnonjemačkih carinika. Inzistirali su da Poljak ne može takav preko granice, da mora izaći i da netko mora ostati u pratnji, te da se vrati s grupom, kad se grupa bude vraćala za Greifswald. Studentica iz Osijeka je rekla da je živjela u Zapadnom Berlinu te joj nije napeto, al da ona sama ne može ostati s njim. Vođa grupe je rekao da se nađe treći dobrovoljac za ostati, za svaki slučaj, ako on ne bude uspio izgladiti stvari, izašao je s policajcima. Vratio se s karticom, dozvolom boravka u Istočnom Berlinu za troje, na kraju sam se ja javio iz prozaičnih razloga, "tekući" problemi, a čekala nas je odmah još jedna granica. Morao sam preuzeti i karticu, jer je Osječanka pametno rezonirala, vas dvojica ćete se vjerojatno zabiti u birtiju, a ja želim vidjeti Brandenburšku kapiju s ove strane. Još uvijek trijezan sam predložio da svi idemo prema kapiji i tako je i bilo. U prvu birtiju usput smo ipak pokušali skrenuti, al nas nisu pustili, uzalud sam ja mahao karticom, a Poljak lupetao o međunarodnom skandalu. Približili smo se tako kapiji, jeza me ulovila kad sam vidio dvojicu u uniformama s dugim cijevima, ogromna zgrada s lijeve strane je bila ambasada Sovjetskog Saveza, točno preko puta je bila birtija i iz nje orila poznata pjesma koju je Osječanka odmah počela pjevušiti, Džuuuuli...Sad je ona govorila, da smo mi turisti iz Jugoslavije i da je to naša pjesma, te su nas pustili unutra. Popili smo jedno piće svi zajedno, Osječanka nas je napustila i zaprijetila da se ne udaljavamo iz birtije dok se ona ne vrati, konobarica je bila oduševljena što je to "naša" pjesma, da je bila najbolja, da je veliki hit u DDR-u, svakako je trebala pobijediti. Osječanka je poluglasom prije odlaska rekla, Brena je bila bolja, al naši iz studija nisu joj dali ni boda, ja tad nisam razumio, kako se u stvari glasuje. Poljak je shvatio priču, nekoliko je puta ponovio "Za Jugoslaviju Džuli" i svaki put mu je želja ispunjena, te muzika pojačana. Preko puta je bila smjena i dvojica uniformiranih su ušli u kafić, sad sam ja bez veze mahao karticom dok je Poljak zavijao s Danijelom, konobarica im je sve objasnila pa se i jedan od njih smješeći počeo njihati u ritmu glazbe.
Osječanka je došla i odvela nas dvojicu uz negodovanje, sve je dobro završilo, iako sam ja naravno izgubio karticu.
15:40 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.