nedjelja, 29.01.2023.

Sablasni ples i jurcanje za papirima

Nema većeg teatra apsurda od onog što ga režira život sam.
Žurimo na put, ja sam naglavačke odjurio kući nakon posla, put je besmislen i dalek al se ništa ne može bez papira koji su onamo. Prvu turu prtljage ubacujem u auto, idem po drugu, čujem od drugarice, auta nema, odveo ga pauk parkiranog ispred okućnice, pauka zvao bivši vlasnik kuće, ljudi su stoka, poznata stvar, ništa se kod nas ne isplati nikome dokazivati, još poznatija. Košta 66,5 eura, birokracija je odvratna, nisu se valjda usudili zbog vladinih mjera zaokružiti na 66,6 kako im priliči.
Nismo uspjeli ništa rješiti, nismo dobili papire, dvije banke nisu dostavile svoje podatke pa ne možemo dobiti papire ni za veliku količinu drugih stvari koje su rješene.
Vraćamo se rutinski, stari iskusni putnici, čekamo punjenje rezervoara na pumpi našeg izbora, prvo odmorište nakon Zagreba. Šok, odmorište zatvoreno ali benzina imamo dovoljno. Mrak nas lovi u Gorskom kotaru, ali i temeljne potrebe, skrećemo na odmorište na kojem nismo bili.



Neugledno mjesto, zameteno u snijegu, Jin i ja svejedno šetamo, Jin koristi priliku pa jede malo snijega, iz mraka kao iz stripova izbija s lampom neki čuvar, tko zna što on tamo čuva, nas dvojica uzmičemo, jedino je izvjesno da je država puna luđaka. Produžili bi dalje autom, ali ne znamo kamo, jedan tip sjedi u usamljenom autu upaljenih svjetala, drugarica, jer jedino je ona komunikativna, nas dvojica komuniciramo samo s psima, ona odlazi do tog auta i on joj objašnjava, par metara dalje ćete promijeniti smjer i voziti nazad, samo nazad i doći ćete na vaš put. I bi začudo tako.
U Rijeci smo se još jednom uvjerili kako se kuće brzo rashlade, očekivala nas je duga mrzla noć, koju smo eto, kad već ovo pišemo, valjda prebrodili.
12:09 | Komentari (17) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.