Nachtfresser

Thomas Mann je rođen 1875. u njemačkom gradu marcipana, preminuo 1955. u Zürichu. U tih 80 godina svašta se događalo, ja ću se osvrnuti na godinu 1933. i nakon nje kad je kao i mnogi pristojni intelektualci morao napustiti Njemačku pred naletom nacističkih hordi. On je jako mlad postao svjetski poznat i nakon velikog uspjeha s Buddenbrookovima dobio Nobelovu nagradu za književnost. Suprotstavljanjem nacizmu postao je moralna vertikala takozvanog slobodnog svijeta, djelujući najprije iz Švicarske pa iz SAD-a, Hitleru su se suprotstavljali uglavnom tkz. lijevi intelektualci, a Thomas Mann, za razliku od svog starijeg brata Heinricha i sina Klausa to svakako nije bio. U prvom intervjuu široko prenošenom u ratom zaraćenom svijetu on je između ostalog prkosno izjavio: "Njemačka je tamo gdje sam ja" i vjerovalo mu se, a on je prihvatio ulogu reprezentanta kulture one antihitlerovske Njemačke te ubrzo dobio par počasnih doktorata i državljanstvo SAD, kao i njegova obitelj, dva sina su dragovoljno služila američku vojsku, a kći mu je radila za antifašističku koaliciju u Europi. 1945. nakon Hitlerovog konačnog pada usljedilo je mnoštvo poziva da se vrati u Njemačku i predvodi obnovu i denacifikaciju, on je sve otklonio. Iz pisama je vidljivo da mu se javljalo mnoštvo onih koji su za rata ostali u Njemačkoj i apelirali da im uticajem pomogne pri izvlačenju rodbine iz savezničkih radnih logora i zatvora "Pa poznaješ mi brata, znaš da ne bi ni mrava zgazio, a optužuju ga kao suradnika zločinaca." Thomas Mann je pomagao onima koje je zbilja osobno dobro poznavao, al mu nije padalo napamet vraćati se u duhovno i fizički razorenu Njemačku. U jednom pismu navodi da ima 70 godina i da je bio siguran da neće duže živjeti, i mama mu je umrla sa 70 svojevremeno, i ne želi se vratiti i živjeti s onima koji su mogli živjeti kao da se tamo ništa ne događa. Rekao je da je sad građanin SAD-a i želi starost mirno provesti tamo gdje je uostalom i izgradio novi dom. Ipak redovito je putovao po Europi i dogodilo se da se sudbina opet poigrala s njim. U SAD-u su prevladale mahnite desničarske snage i počeo je čuveni lov na vještice, drugim riječima slobodoumne ljude, Mann je početkom pedesetih gostovao i u socijalističkoj DDR te se nakon toga kao simpatizer komunista, ništa dalje od istine, nije mogao vratiti u SAD. Tu se negdje sudaraju priče dvojice najpoznatijih književnika tog doba, njega i Bertolta Brechta, obojica su rat proveli u SAD-u, obojici su državljanstvo kad su opet bili u nemilosti ponudile Švicarska i socijalistička Njemačka, Mann je otišao u Švicarsku, gdje se često družio s Hesseom, a Brecht u DDR gdje je vodio najznačajnije kazalište u Berlinu, prvo u svijetu u kojem je jedno vrijeme za vrijeme predstava bilo dopušteno i točenje alkohola i pušenje, no to je već druga priča.
p.s.
Čemu ova pisanija? Pa pri kraju sam čitanja Mannovih pisama, diplomirao na njegovim dnevnicima, na twitteru pratim citate iz pisama i dnevnika (https://twitter.com/DailyMann), te negdje moram dio toga izbaciti iz sebe, a blog ionako vodimo uglavnom zarad sebe samih.