Jučer nisam objavio post jer sam već u 10 ujutro bio na demonstracijama "Fridays for future", gošća je bila mala sad već super zvijezda Greta Thunberg, fotografije sam objavio na fejsu, mnoštvo njih, primjećene su i između ostalih ih je komentirala naša Ani ram, na blogu se zasad ne planiram osvrtati, imam previše drugog materijala, koga zanima ima ovdje direktan link na fejs, objavljeno je na javno, svi mogu vidjeti, fotke su uspjele. Mnogo toga prođemo svaki dan, iznenadio me između ostalog ogromni vijetnamski trgovački kompleks s četrdesetak velikih silosa, mi smo za par sati naslijepo obišli tri, možda i to dođe ovdje na red, sad post koji je jučer bio planiran, o mom svakogodišnjem hodočašću, ti postovi imaju tradicionalno najmanje posjetitelja pa i pašu za vikend.
Bertolt Brecht je jedan od mojih omiljenih mislilaca, pjesnika i dramatičara, a trg uz kazalište Berliner Ensemble, koje je postalo svjetski slavno za vrijeme Brechtovog upravljanja, smješten neposredno uz rijeku mi je jedno od ugodnijih mjesta u Berlinu. Brecht je rođen u Augsburgu, tamo živi usput poznati bloger Euro, za vrijeme drugog svjetskog rata je bio u emigraciji, a zanimljivo, nakon rata su mu baš sve zemlje njemačkog govornog područja nudile gostoprimstvo i izvrsne uvjete za djelovanje, no on je, na iznenađenje mnogih, izabrao siromašniju socijalističku njemačku i upravljanje kazalištem glavnog grada.
Imao je potpuno slobodne ruke, između ostalog je uveo i lože u kojima se smjelo i pušiti i piti za vrijeme predstava, to se mnogima ni onda nije svidjelo, al nisu mu se baš suprotstavljali. Ja sam ga više godina osuđivao zbog dvije stvari, no iz današnje perspektive ga i tu razumijem. Podržao je nasilno gušenje radničkih demonstracija, navodno zbog privremenog planskog smanjenja plaća i traženja više demokracije, a što me još više zbunilo, napisao je odu Staljinu, koje se kasnije odrekao i nestala je i iz socijalističkih udžbenika. Objasnio je da je to bilo po narudžbi u godinama hladnog rata kad se njegovao Staljinov kult ličnosti, da još njegovo mjesto intendata nije baš bilo sigurno, uglavnom zato što nikad nije ušao u komunističku partiju i da je morao raditi i poneki kompromis, u umjetnosti ne, ali politički da. Sad kad svake godine strepim za svoj posao i vidim kako nam je lijepo u slobodi i tu ga razumijem.
A sad o jednoj težoj temi, Nijemci lukavo stavljaju cijene na količinu od sto grama, tako da smo se i mi uspjeli preračunati, biftek nam se učinio na akciji jako jeftin, što baš i nije bio. Onda sam napravio mnogo gluplju grešku, išao sam guglati i našao više savjeta kulinarskih blogera, kako najbolje ispeći biftek, ja sam ga odlično pekao potpuno pečenog, al nam se sad jako svidio srednje pečen, koji smo povodom mog jubilarnog rođendana jeli u viškovskom restoranu. Radio sam tu kombinaciju, tava-pećnica, možda je bila greška originalnost s maslacem od valjda uljane repice, bilo je ukusno, al za nijansu nedovoljno pečeno, mudra stručnjakinja koju sam slijedio, piše da jedinu grešku možeš napraviti ako ga malo prepečeš. Šteta, al dobro!