ponedjeljak, 18.03.2019.

Nije bilo laganini



Najdulje smo se opraštali s igralištem za pse, takvog u Rijeci baš ni nema. Nakon par bacanja loptice, igre s pridošlicom koji je i otišao, Jin se bacio na grozničavo njuškanje, a ja sam se sunčao na klupi.
Odlučili smo da nećemo klasični ručak, nego meso od jučer u peciva, te par krastavaca i to bi bilo to, samo da se što prije krene i onda lagano, ovaj put uz pauze, prema Rijeci.
Naravno,kao i u životu, nikad ne ide sve po planu. Ovaj puta smo iznevjerili tradiciju zaboravljanja stvari u Virovitici. Na prvoj pauzi prije Zagreba smo po planu jeli i ništa nije slutilo na probleme. Zatim smo nastavili autocestom prema Karlovcu. Na drugoj stanici je jako puhalo, Jin i ja smo odmah otišli šetati dok je drugarica punila benzin. Tu su već počeli nesporazumi i kratki spojevi koje ćemo preskočiti, ukratko niti je drugarica popila kavu po planu, niti smo se nas dvojica išetali koliko je bilo potrebno.
Ustanovio sam da je kartica za autoput neobjašnjivo netragom nestala, sve smo pretražili, nemoguće, ali nije je bilo, izgubili dosta vremena i živaca. Odluka je pala da izlazimo kod Karlovca na staru cestu, usput smo nagađali kolika će biti kazna. Već kad smo bili blizu naplatnih kućica ja sam još jednom počeo očajnički pritiskati tamo gdje je trebala biti kartica i gle vraga, napipao je dobro zalijepljenu. Drugarica je pitala kolika bi bila kazna da je nismo eto našli, kaže tip, umjesto 19 platili biste 460 kuna, toliko je valjda najduža moguća relacija, do Dubrovnika.
Malo smo odahnuli, ali smo izgubili dosta vremena i živaca. Usljedilo je najgore, upali smo u nevjerojatnu maglu. Sva sreća da mi je pala na pamet pobjednička strategija, neka nas prestignu pa za njihovim svjetlima.
Tako smo ipak stigli, makar kasno, morao sam još i psu priuštiti bonus šetnju po mraku starog kraja. Al eto, još jednom smo se uspjeli vratiti.
10:39 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.