Matija se probudio popodne nešto kasnije od planiranog pa smo reducirali plan vikend izleta, u prvoj kombinaciji je bila i Ljubljana, s naglascima ovaj put na shopping centre jer se još do kraja mjeseca očekuju, što bi mi rekli, poštenja sniženja, tu mislimo naravno na famoznih 70 posto. Još kad nešto kvalitetno postane demodirano, ništa bolje. Ovaj put smo izabrali naš citroen, kao udobnije vozilo od njegove škode i uzdali se da će Slovenci marljivo štititi svoje ceste od snijega i leda. I zbilja, čim smo prešli granicu čekali su nas prekrasni prizori uz cestu, dok na kraju nismo zavozili u pravu sniježnu bajku, al posipači cesta su bili u stalnom pogonu i cesta je bila besprijekorno čista, točnije sigurna. Za ručak nismo ništa eksperimentirali, legendarni ćevapi "Na burji", za hranu "Broz dobar skroz", vidio sam na konobarici i konobaru, imaju nove majice s crvenom petokrakom u centru. Matija je uzeo špikovane ćevape, 50 centi skuplje, al u svakom slučaju ljepšeg izgleda, mi ostali ne volimo nikakve dodatke, a i dobro je sjediti uz Matiju, on ne jede luk, a meni ga uvijek fali, tako da mi ga je ovaj put bilo skoro posve dovoljno. Zove nas, on je sebi već nabavio kartu, na koncert Uriah heep, sad krajem siječnja, u jednom klubu blizu Venecije, drugarica i ja se pokušavamo međusobno nagovoriti, da barem jedno od nas ide, nije cijena u pitanju, nego nismo više od klubova, na kraju mi ne idemo, al smo eto u autu nastavili s puštanjem muzike dotičnog benda.
Jučer ujutro u šetnji pasa mi je pajdaš rekao, kad je čuo da ću za Trst, da se oni ratni veterani znaju okupiti vikendom u Kozini u vinariji blizu bivšeg djutića, da gazda računa tečaj 1 prema 7 i vraća lovu po želji u kunama, gledao sam iz auta, nisam siguran jesam li dobro identificirao to mjesto. Inače nakon ručka volan je preuzeo Matija, on uvijek nalazi te sporedne vijugave prečice do cilja, prošli smo u Italiji kroz mjesto koje se zove Hrvati i vidjeli spomenik palim borcima iz drugog svjetskog rata, s petokrakom i svježim cvijećem okićen. Na kraju smo stigli u zbilja veliki shopping centar van svih naselja, i počela je zabava traženja izlaza za mog malog prijatelja, bez obzira na svuda prisutne znakove da su psi za razliku od pušača dobrodošli. Logično izlaz postoji samo na dnu, našli smo čak i travu, lijepo se majstor guštajući izvaljao, al nije obavio sve što bi trebao nakon obilnog ručka. Srećom u drugom centru, koji smo kasnije posjetili, a u kojem smo prošli vikend bili, Jin me odmah nepogrešivo odveo do izlaza i svog istina bijednog parkića, ali je bio učinkovit.
Drugarica je ubola lijepe nepromočive čizme na više nego pristojnoj cijeni i još jedan prikladni odjevni predmet, ja ovaj put nisam imao želja, meni je zbilja vrhunska zabava samo taj muving i guštanje u čekanju.