Nachtfresser

U subotu smo stigli skoknuti i do Krka u stančić koji se već polako al sigurno raspada, kao i stara gradska jezgra pod okupacijom pridošlica. Mislio sam da će biti materijala i za fotkanje, kao što znate, za razliku od većine vas, preferiram živu pred mrtvom prirodom, vjerovao sam da će se barem Nijemci tradicionalno kupati, no ni Nijemci nisu više što su nekad bili.
Sjetio sam se 1989. i svoje druge i zadnje istočnonjemačke stipendije. Dobio sam baš Leipzig, gdje su ponedjeljkom bile najžešče demonstracije protiv socijalističkog režima, brižni domaćini su nas upozoravali na koja mjesta je ponedjeljkom opasno ići, ja sam pažljivo bilježio, i naravno, išao tamo i družio se s demonstrantima svjestan da se događa povijest. Glavna parola je bila "Wir sind das Volk" (mi smo narod ili mi smo taj narod, socijalistički režim se pozivao da vlada u ime naroda.) To das je određeni član, vrlo bitna stvar u filistarski preciznom jeziku kao što je to njemački. Režim je pao, zagovornici dovođenja vojske na ulicu pobjegli, predvodnici demonstracija marginalizirani i ljudi za sva vremena, kao i kod nas, kao svugdje, preuzeli vlast u ponovo osvojenoj istočnoj Njemačkoj. To se moglo predvidjeti mijenjanjem glavne parole u trenu kad je režim već bio znatno oslabljen u "Wir sind ein Volk", s tim da to ein nije predstavljalo neodređen član (neki narod) nego mnogo promišljenije, o čemu većina demonstranata kao ni većina strane javnosti baš nije ni razmišljala, broj (Mi smo jedan narod). Tako je Nijemcima prešutno dopušteno, što će poslije i drugi narodi, kod kojih to nije bio slučaj, tražiti za sebe, promjena granice, u stvari ovdje je samo jedna država progutana, i život u jednoj državi. Mala promjena gramatičke paradigme i eto, ostalo je povijest, ratovi i razjedninjenja.