subota, 30.09.2017.

Šipak i Bosna



Najvažniji događaj jučerašnjeg dana je bilo Jinovo godišnje cijepljenje od bjesnoće, inače pred par dana sam slučajno saznao da je Hrvatska jedna od zadnjih država u kojoj je obavezno cijepljenje svake godine, garancija na cjepiva je obično tri godine, više me bijes ne obuzima kad takve stvari saznam.
Nakon veterinara otišli smo doma zgotoviti ručak, dok se krčkalo ja sam malo obišao fejs i još jednom se uvjerio, koliko selektivna pamćenja imamo. Kad pričam o Bosni u kojoj sam završio gimnaziju i studij, živeći samostalno od svoje sedamnaeste, spominjem uglavnom lijepe stvari. Moje društvo je bilo urbano rokersko i nismo se baš miješali sa seljacima. Jučer je jedan od mojih fejs prijatelja emitirao uživo ispred crkve, nešto se slavilo, sve puno svijeta, prepoznajem neke stare barabe koje sam i prije tri desetljeća izbjegavao. U kraju koji su u ratu masovno napustili Hrvati, očito bez namjere vraćati se, uz vijorenje hrvatske državne zastave plešu se kola koja predvode svećenici i euforično vrišti, broj lajkova na fejsu strelovite raste, komentari podrške, samo da se ne zatru običaje, svi zavide onima koji su tamo i provode se, meni pak jedino simpa izgleda jedna cura, pomalo izgubljena, u majici nekih metalaca. Nisam dugo izdržao, muka mi bilo, ne znam zašto bi netko ljude zvao da se vraćaju tamo.
Poslije ručka smo išli brati šipak za čaj, vjetar nam potrgao šator na zemlji koju smo usput podsjetili, vjetar koji lomi kosti, podsjetio me koliko su u Gorskom Kotaru, koji isto volimo idealizirati, zime nemilosrdne. Ispade dan potpunog prizemljenja.
11:47 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.