petak, 02.06.2017.

Prosvjed uvijek uspijeva (Rijeka 1.6.2017.)



Tužan sam bio jučer kad sam došao u Rijeci pred Kont, manje prosvjednika nego prošle godine, a situacija znatno ozbiljnija. Razvedrio sam se kad sam došao doma i po portalima vidio brojke, bitno je ionako samo ono što mediji objave, ali eto, u Zagrebu se skupilo dosta ljudi i bez plaćenih autobusa iz provincije. Nije ni loša ta situacija s gazdama u medijima, još par dana će nas uvjeravati i da Bandić i Kerum ne prolaze. Novi list eto ima novinarku Ingrid Šestan koja je pak procijenila broj prosvjednika poput mene, žena je fanatik reale, ona je sjedila na klupi na suncu da bi čula i zapisivala što govornici poručuju.
Moj prvi dojam je bio, prije nego što se prostor kako tako popunio, i tek počeli govori, da su na prosvjed došli samo odlikaši i hipici. Organizatori su upozoravali na mir i dostojanstveno ponašanje, kao da je i bilo nekog drugog, osim pristojnih, dobro odgojenih ljudi koji se groze svakog nasilja. Ove godine, za razliku od prošle, nisam primjetio ni provokatore. Ni njima se nije dalo dolaziti, čini mi se da je ljude najviše plašila moja majica. Od poznatih sam primjetio Obersnela i Urbana, bili su dostojanstveni. Najviše me pogodilo što, valjda prvi put zadnjih desetljeća, na prosvjedu nije bilo ni legendarnog Marina Miočića Stošića, jako je falio njegov transparent koji bi sigurno, kao i prošle godine, odskakao od ovih štreberskih.
Dragana Bolješić, najbolji prof, kako sam pročitao od bivših učenika, predsjednica udruge Slobodna škola Hrvatska, seli ili je već odselila u Australiju, nisam baš u toku. Mi koji radikalno razmišljamo, izvan sustavnih zamki, definitivno smo poraženi, ekstremisti s drugim predznakom, kojima se ruke nisu osušile i kosa nije opala, jer nisu masturbirali, su na vlasti, iako za njih ne glasaju baš ni svi članovi obitelji. Prosvjed je uspio, treba imati hrabrosti i izložiti se, pod ovim okolnostima udobnije je sjediti, čekati i misliti da ti nećeš doći na red.
p.s.
Dosta simpatizera je umjesto na prosvjedu trčalo na utrci koja se paralelno odvijala, oni su ispravno procijenili da treba učiniti što se može za sebe, ispitivati svoje fizičke granice. Meni je pak događaj jučerašnjeg dana ponovo uspostavljeno povjerenje između mog psa i mene, pješice smo se spuštali u grad i kad je već zalegao, da ne može dalje, uvjerio sam ga da je slavina s vodom blizu. I bila je.
07:13 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.