Nachtfresser

Osmi mart je kod nas kao i svi emancipatorski praznici relikt prošlog vremena pa nikad nije ni saživio kao osmi ožujak. Meni inače nitijedan praznik nikad ništa nije značio osim vlastitog rođendana i to kad sam bio ono baš mlad.
Praznike vežem eventualno uz neka zanimljiva događanja, tako prvi maj su mi uvijek asocijacija berlinske ulične demonstracije, ili kad mi je frendica objavila na twitteru, mi smo unutro, te selfie usred dvorane u kojoj su nacisti imali skup, da bi poslije i na policijskom twitteru pročitao da je skup prekinut zbog velikih nereda.
Današnji datum pamtim iz jedne davne godine, roditelji su mi odselili u daleku Rijeku, a ja, još maloljetan, ostao sam u stanu u Varešu, u dalekoj Bosni. Bilo je prohladno i cijelo jutro sam uzaludno pokušavao održati vatru u peći, sve je bilo otvoreno i puno dima, ja lovio zrak na balkonu kad su me pozdravile dvije cure s ulice. Vidjevši da s vatrom trenutno nemam šansi dobacio sam im da me sačekaju, idem i ja malo prošetati. Starija me nakon nekog vremena pitala što sam kupio curi za osmi mart, ja sam odgovorio ništa, zagrlio mlađu i rekao, pa ona mi još nije zvanična cura, ili možda je. I tak je to važilo jedno vrijeme kao zvaničan datum početka jedne ljubavi, koja je poslije, kao i mnoge površne mladalačke, neslavno završila.
p.s.
Još uvijek bolujemo, s tim da ja i radim. Jučer sam rekao jednoj učenici da mi je svejedno kak će proći na toj maturi, da nikad nikog nisam silio na učenje, na što je ona neočekivano odgovorila, ma jasno da je Vama sve svejedno, osim možda za Vašeg psa. Nije potpuno u pravu. U stvari p.s. sam stavio, početak, za bolje razumijevanje činjenice da sam i ja nakon dužeg vremena bez protivljenja pojeo juhu.