Osvanula je predivna sunčana nedjelja, nismo morali misliti na babarogu ponedjeljka koji slijedi, slatka briga, kamo vani na ručak, jer šteta je ovakav dan protratiti doma. Nametnula su se dva restorana koje nismo upoznali, obadva s reklamiranim sunčanim terasama, panoramskim pogledom na Kvarner i more. Imaju i internet stranice, no odmah prvi me objašnjenjem kako doći do njega malo zbunio, al "Panorama Rustica" Volosko, pa nije Volosko neki grad, a bit će valjda i neki putokaz. Ulazimo u Volosko, table svih mogućih restorana, ali kao što mi se učinilo, nije unutra u gradiću, al gdje je. Pitam lika koji sjedi pred birtijom na ulazu, ljubazno mi objašnjava, uglavnom treba slijediti samo pravac prema Zagrebu. Nema šanse, nailazimo samo na neku zbilja rustikalnu neuglednu "Panoramu" bez obećane terase.
Nemaju pojma ni carinski policajci koji tu u zasjedi čekaju možebitne izbjeglice.
Ništa, okrećemo prema Rijeci, mene isto tako već duže vrijeme kopka restoran "Sorriso" kod bazena, isto imaju agresivne reklame po internetu. Tu već na Kantridi postoji i putokaz, parkiramo auto i slijedimo strelicu, doduše malo čudno naherenu. Ispada i tu nemoguća misija, zaobišli čitav bazen, ovdje nema ni pogodnih faca za pitati niti nam se da, mene jedino svuda živciraju ploče sa zabranama za pse, kažem, odvratno mjesto, i da nađemo terasu, vjerojatno bi bilo isto.
Idemo uskim uličicama prema gradu i oop, vidimo iz auta, konobica puna ljudi koji s guštom jedu, kočimo i parkiramo.
Problem, sve puno, jedino slobodan stol uz ulicu, ne smeta. Jin i ja jedemo izvrsne lignje, drugarica isti takav bakalar, cijene povoljne, svratit ćemo opet, nema potrebe za daljnjim traganjima na toj strani. Od gošće hotelijerke, bivše učenice, koja dolazi drugaricu pozdraviti, saznajemo da je to otvorio konobar što je prije radio na Sušaku i da je puno jer se prenosi usmenom predajom.
Inače baš sam jučer ujutro, čitajući nakon šetnje s Jinom, čitao o kapitalizmu koji nam vješto prodaje iluziju slobode i nemogućnost alternative.
|