subota, 26.12.2015.

Šetnja do praznične tržnice



Zbilja je bilo mračno kad mi je Jin počeo lizati ruku koja je visila na rubu kreveta. Nije se vidilo koliko je sati, no u susjednoj zgradi su ipak svjetlila dva prozora, te sam ustao do kupaonice, zbilja pola sedam. Obukao sam se bez umivanja i šetali smo praznim naseljem.
Odlučio sam skoknuti do grada kad sam već na nogama. Ima neke ljepote u promatranju nesretnica koje prazničnih jutara bauljaju ulicama grada. Vlasnicu kujice koju Jin ignorira zadnjih dana nisam fotkao, ona radi na tržnici, znači dobio sam informaciju, bar neki će na tržnicama raditi.
Zatim sam hodajući preradio jučerašnji razgovor s kolegicom koja je obavila navodno rutinsku operacija, pa mi je palo na pamet, osobno mi je dobro prošla dvije tisućepetnaesta, pokušali su me dokrajčiti na poslu, imao sam pomoć onih koje sam uvijek neke volio, većinu cijenio, al sam mislio da se neće htjeti miješati, većina ljudi se više ne želi niušto miješati, al eto, umiješali su se i osigurali mi mir par mjeseci.
Ne treba previše tražiti kad si već osuđen živiti u sustavu kakav je ovaj, jedan odlazak u Berlin godišnje i jedanaest mjeseci da ti govnari ne ugrožavaju egzistenciju, sasvim dosta. Dovoljno da se stalno nešto događa onima oko tebe koji pokušavaju razumijeti ljudi i razlučivati dobro od zla te oboje razumiti.
Budale jednostavno egzistiraju paralelno, moćne su jer su takva vremena i treba ih podnositi uz sebe samo onoliko koliko je nužno.
p.s.
Žene kod koje kupujem limune nije bilo, ni ona ne radi kad ne mora.
p.p.s.
Probao sam saće koje smo dobili na dar iako ne znam za što se upotrebljava, ni kako se konzumira, a nije mi se dalo guglati, lijepi se za zube.
13:17 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.