Nachtfresser

Blogerica Lastavica je ponovo aktualizirala pitanje blogerskih nickova (na slovo, na slovo "n"). O svom nicku sam već davno pisao, međutim u međuvremenu se i promijenila generacija blogera, ovdje pišem od 2004. pa ću, budući da je u pitanju i novi jubilarni post, obnoviti gradivo. Sve češće se pojavljuje teza da mi koji virtualno trošimo stvarno vrijeme nemamo svoj život pa ću se i na to osvrnuti. Bavimo se filozofiranjem o stvarnosti umjesto da je pokušavamo kreativno mijenjati, grintanje nikamo ne vodi.
Ovako, ja sam do 1999. godine prošao sve i svašta, proživio par života kako ih današnji mali Perica zamišlja, te mi se učinilo znakovito kad me kolegica pozvala na hodočašće u Rim, isto je vodio, između ostalog, župnik kojeg sam ja još kao bogoslova vodio s riječkim srednjoškolcima jedne ratne godine u Neuss, grad prijatelj Rijeke. Prva i logična asocijacija mi je bila "vidi Rim i umri", dosta mojih znalaca sličnog načina života već su orali nebeske njive, a preostali su se povukli ili na liječenja ili u obitelji.
Meni se pisalo, s prepjevom Janka Raščupanka sam osjetio kako znam i kako je s mojim talentom lako uspjeti, no s druge strane se u postratnoj duhovno opustošenoj Hrvatskoj baš poeziju i nije moglo lako plasirati, a pisati sam morao.
Internet je počeo nuditi svakakve mogućnosti, doduše uglavnom na njemačkim portalima, počeo sam pisati na njemačkom, lutao, dok 2001. nisam otkrio zajednicu u usponu red7.de. Tad sam prvi put morao birati nick, a nisam imao pojma ni što to je, pa sam izabrao nekadašnji nadimak iz boljih vremena Gogi, u igri je bio i Grof ali sam u novinama tih dana pročitao da je to bio nadimak i tada poznatog političara Željka Lužavca pa sam ideju s rezignacijom odbacio.
Red 7 zajednica je izuzetno brzo rasla, postala je treća po značaju virtualna zajednica u Njemačkoj, a ja sam po broju bodova, tamo se i bodovalo, upao među deset. Objavljivao sam poeziju i polemizirao politički, bruseći svoj njemački, posebno s Eierkoppom (jajastom glavom). Na chatu sam često bio s Regentänzerin, plesačicom na kiši, te pjesnikinjom nicka Mausele01 (mišica), ženom koja je pisala nevjerojatno dobro, štoviše i u takozvanoj reali nisam znao za veću umjetnicu riječi, ja joj sa svojim rupama nematerinjeg jezika nisam mogao parirati. Na jednu staru godinu skoro do 23 sata sam bio na chatu s meni najjačim nickom tamo Traumfresserin (žderačica sna).
Zajednica se, već izuzetno velika, podijelila u dva tabora, pobijedio je onaj kapitalistički umješnijih, prodana je medijskom divu pro7 koji ju je na kraju pripojio i ugasio red7.de, preko noći je sve nestalo stvarano tih par godina, ja naravno skoro ništa nisam imao sejvano, jedino sam tih dana kupio printer i isprintao prije nestanka za probu dvadesetak pjesmica.
2004. nakon kratke virtualne pauze sam čuo za blog.hr, prvo sam se doduše registrirao na blogg.de al sam zaboravio lozinku, a i postavio sam si glupo sigurnosno pitanje na koje nisam znao odgovor. Najprije sam mislio uzeti nick Traumfresser, no brzo sam shvatio da tuđe nikamo ne vodi, nisam želio biti tipičan Hrvat pa sam iskovao Nachtfresser, riječ koju tad google još nije poznavao (noćojelac, žderač sna, više je mogućih varijanti prijevoda), onda sam još bio i od noćnih tuluma. Ostalo je hrvatska blog povijest.
Blog i šah mi održavaju mozak u formi, nekad je za to služilo moje stvarno zanimanje, bilo je to vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća kad su nam gostovali predavači iz Njemačke i Austrije i poticao se kreativan rad u nastavi njemačkog jezika. Onda su pobijedili birokrati kojima je bio cilj ukalupiti naredne generacije s debilnom filozofijom mjerljivosti, došao je kapitalizam, došao je taj stvarni život šarene laže.
Šok s nestajanjem zajednice red7 me pripremio na vrijeme koje dolazi, shvatio sam Kafkinu želju za uništenjem rukopisa, bio je svjestan vrijednosti svojih rukopisa za prosječnog čovjeka.
p.s.
Razmišljam jučer, to bi valjda trebalo biti to društvo blagostanja, nikad deblji štakori nisu šetali središtem grada.