Na putu za Opatiju odjednom nesigurnost jel ugašena cigareta, naime teve se sam upalio nakon što je ugašen, mi smo kasnili, uzevši jednu platnenu vrećicu srušio sam nešto drugo da bi Jin doskočio na gomilu knjiga na fotelji i prouzročio lavinu, u toj zbrci smo kretali, i onda ta nesigurnost. Pokvarilo ljepotu pojavljivanja sunca uz još neutihlu buru. Nismo se vratili ovaj put i ovaj put je sve prošlo oke.
Danas je u Opatiji bila promocija nekih studenata, a sreli smo i nekoliko Ruskinja, onih domoljubnih, a koje bi se šetale po Europi. Neke priče koje ne kužim niti me zanimaju o prosperitetu Bjelorusije, što je po jednoj plavoj dami jedini rezultat europskih sankcija, te ponavlja valjda Njemici, Rusija je velika zemlja, jako velika. Htjedoh dodati, i opasna, čitam da se Putin, koji zadnje vrijeme troši ogroman novac za prorusku propagandu na Zapadu, igra razmiještanjem nuklearnih glava.
Nisam naravno ništa rekao, smiješio sam se dok se goli Jin zabavljao s kujicama odjevenim po valjda zadnjoj psećoj modi, i žao mi bilo širokih duša slavenskih, i glupih Amera i Hrvatica, i Srpkinja i svih ponosnih zemljakinja, za ove diplomirane dame u odorama mi već bilo manje više svejedno, ionako diplome više s duhom nikakve veze nemaju.
Ima jedan genijalan film, ne znam kako se zove, gledatelj osjeća vremenski nužnost završetka, a radnja se ne raspliće i onda eksplozija, teroristi ubijaju protagoniste i the end.
|