Nachtfresser

Dvadesetpeta je obljetnica rušenja berlinskog zida. Te sam godine bio u Leipzigu odakle su se prosvjedi rasplamsali i družio se s pobunjenicima. Svi su bili puni nade i ideja o boljoj budućnosti, mladi i izuzetno naivni. Propaganda "slobodnog" svijeta je bila nadmoćna praznim parolama onih koji su svojim sugrađanima zabranjivali putovanja u inozemstvo. Zid je pao, Njemačka ujedinjena, na izborima pobijedili kršćanski demokrati kojih nigdje nije bilo kad se riskiralo u borbi protiv omraženog socijalističkog režima. Tu je već nešto opako smrdilo.
Anne Helm o kojoj imate izdvojeni post sa strane bloga je nakon tri sata čekanja i maltrtiranja izbačena iz punog autobusa njemačkih aktivista na srpskoj granici. Putovali su u Bugarsku na vanjske europske granice najavivši umjetnički perfomans rušenja mnogo većeg zida, onog europske zajednice. Nisu me razumili kad sam u Berlinu pričao o nerazrušivim balkanskim granicama ukorjenjenih u glavama pojedinaca, sad su se uvjerili na vlastitoj koži, ne likujem niti me to ni najmanje ne raduje. Bojim se za Anne, ostala je u Mađarskoj, nije ni svjesna da je i to trenutno zemlja divljaka, i fotkanje na javnim mjestima se kažnjava.
U Opatiji su se neki i kupali, prilažem par mutnih fotografija, uostalom da su bistre ugrožen bih bio ja kao fotograf.
Neki stanovnik i tamo prosvjeduje, nečitko je, čini mi se da mu smrdi.
DDR mi iz današnja perspektive nedostaje osim socijalne pravednosti i zbog kulture slobodnog tijela, nitko se nije sramio, golotinje svuda, malo je fotografija jer nikome nije padalo na pamet snimati nešto posve prirodno.
Danas u slobodnom društvu zakopčani do grla svakom akcijom kršimo poneki propis. Kapitalizam se osigurao umnoživši činovničke i policijske štakore.