Nachtfresser

Zavidim ljudima koje ih ispunjavaju. Posjedujem nevjerojatnu ravnodušnost koja ne može biti potpuno pozitivna. Svaki put s uzdahom promatram jahte, pokušavam proniknuti u likove na njima, sve mi nekako egzotično i uzbudljivo ali nije baš neki povratni efekt. Uvijek bih kod kupovine dao prednost atraktivnoj kućici isto kao što se otkako možemo priuštiti nakon škode i moskviča vozimo u citroenima, ne nužno jer su poput nekadašnje žabe jako lijepi, nego jer su jednostavno najudobniji za duge vožnje. U društvu sam oduvijek imao i bikere, harley bajke mi bilo zanimljivo slušati, imam jednu monografiju prilično luksuznu iskopanu u berlinskom antikvarijatu u vreći knjiga za po jedan euro, ipak otkako nisam uspio smotati jednu krivinu, ali sam ipak spretno iskočio, ne igra ta romantika ceste kod mene, pogotovo jer mi je voljeni nonić na pragu osamdesete poginuo vozeći motor.
Ukratko starim i vrijeme me uglavnom cijepilo od tih raznoraznih romantičnih pizdarija. Uzgred primjećujem kako smo mi najtolerantnija ekipa na kugli zemaljskoj koja se dosljedno bori za prava svih manjinskih grupa sve ove godine u stvari jako netolerantni, al neka. U Beogradu imam dvije drage fejs prijateljice, jedna drugu ne poznaje, obje usput i blogerice, jedna zvijezda početaka bloga.hr piše o meketu 300 000 živih bića, a druga piše da nema ništa protiv te hrpe ljudi, samo upitna joj je da i oni imaju glasačka prava kad već postoje izuzeci kojima su uskraćena. Obje pišu o koncertu Arkanove udovice.