Nachtfresser

Jučer sam čitao novi članak o Thomasu Mannu, ovaj put sa zaista originalnom tezom da je bio stilska ikona svog doba. Diplomski rad mi je bio o njegovim dnevnicima, sad su tek objavljeni oni kasniji kojima se novi istraživači služe pa mi je uvijek zanimljivo. Umjetnik dubokih unutarnjih proturječnosti uspio je o sebi nametnuti banalnu sliku neospornog reprezentanta Njemačke onog doba, gdje je on tu je i Njemačka.
Lübeck je mjesto Mannovog rođenja, u njemu su dva glavna mamca za turiste, kuća Buddenbrookovih nazvana po junacima njegove mladalačke uspješnice i čuveni marcipan. Iako ljubitelj slatkog i poštovalac Manna nijedno od toga mi u masovnoj upotrabi nije djelovalo primamljivo. Odlučio sam se na lagano meni tako drago usamljeničko bauljanje gradom.
Lübeck se bulevarskom tisku nametnuo izborom ravnatelja tamošnje škole, izabran je ostarjeli punker što je naravno uzburkalo provincijske duhove, isto kao što prosječni građani lipe naše ubrzano dišu na spomen gay parade u Splitu. Mogu samo konstatirati da tako nešto kod nas ne bi bilo moguće.
Marcipan nikad nisam volio, tamo je čak nešto drukčiji od omiljenog općeprihvaćenog. Upamtio sam i da nisu ni tako glupi poput naših gostoprimaca koji visokim cijenama čuvaju autentične vrijednosti, reče mi moj prodavač na tržnici, ma nemoj me još i ti zajebavati, bolji ti je ciparski krumpir od domaćeg.
Lübeck sam upamtio po još jednom detalju, prvom međunarodnom pozivu s mobitela uopće, tad su bili počeci roaminga samo za izabrane mudonje. Slijedeći čudan osjećaj utipkao sam broj svog starog i dobio ga, nisam mu uspio objasniti da se nisam vratio iz Njemačke i da je poziv s mobitela. Danas ga više nije moguće dobiti iako je navodno negdje živ.