Nachtfresser

Drugi dan Budimpešte smo si zadali uz ručak kao obavezno samo obilazak budimpeštanskog muzeja suvremene umjetnosti Ludwig, nedavno premještenog na novu lokaciju. Nismo bili sigurni gdje se točno nalazi, al već iz auta smo primjetili posebnost boja koje su ga izdale.


Unutra na svakom koraku znakovi o zabrani fotografiranja, tete čuvarke djeluju strogo, a ja posudio vraški fotić koji se sam automatski prebacuje na blic, moraš svaki put ručno gasiti.


Jebiga, bljesnulo je, al nas je srećom bilo više u prostoriji tako da teta iz susjedne prostorije nije mogla detektirati krivca, a mali fotić je već bio u džepu.


No to je kod mene izazvalo živčanost i nervozu tako da se nisam usudio fotkati dvije izuzetno elegantne njemice, jedna u fantastičnim crvenim čizmama. I gle vraga, budući da je jedan od suputnika studirao dugo baš svaku sliku, izašao sam vani na ciču zimu čekati i piti pivo, nećete vjerovati što mi se dogodilo. Nakon serije pivo, vece, pivo, vece, već sam počeo cupkati i onda mi prilaze dvije dame, što mislite koje i zamole me da ih fotkam ispred muzeja. Ima boga pomislim i već hitro smišljam da im dam mail da mi pošalju fotku, međutim odustajem shvaćajući da će fotka ispasti loša jer se jednostavno ne snalazim s tim suvremenim mobitelima, mislim da sam im baš čizme odsjekao.
I na kraju promrzao ja, Yoko Ono čiji šahovski ciklus jako volim zaslužit će naknadno poseban post.