Nachtfresser

U Zadru na međunarodnom seminaru, između ostalog, nove svježe snage ministarstva, otkrile priču koju ja već barem desetak godina koristim u nastavi. Berlin 1945., ruski vojnik vodi 12 zarobljenika kroz razrušeni grad. Najednom se iz ruševina zaleti žena, skoči na jednog od zarobljenih, počeli se ljubiti i grliti i plakati. Ruski vojnik, nakon što se uvjerio da se radi o bračnom paru vikne odlučno :"weg! schnell. weg!"
Kolona je nastavila dalje s jedanaest zarobljenika, dok na sljedećem raskrižju ruski vojnik nije oružjem prisilio slučajnog prolaznika da se priključi zarobljenicima. Broj mu je morao štimati.
Kolegica, koja je cijeli rat provela u Sarajevu, mi je pričala i o osjećaju kad cijeli stan zimi preplave govna, ali i o trenutku tamo zadnje godine rata, kad je žurila kroz pothodnik ispod glavne ulice i morala proći pored tipa, koji ju je promatrao i ubrzano masturbirao. Tad je kaže shvatila da se rat bliži kraju i da opet počinju svakodnevni problemi.
Nekim učenicima nije bilo jasno zašto sam branio postupak ruskog vojnika, namjerno ih nisam želio uvjeravati u ispravnost. Pokazati prave osjećaje u ratu je dezerterstvo, a za tako herojski čin ovaj poluheroj je bio poluspreman. Mislim da je i to dovoljno, barem devedeset posto vojnika, zahvaćenih ratom ovdje, se ponašalo kao brojevi.
Ne morate baš sve čitati, nešto sam u "badu".