20

petak

travanj

2012

Spalionica ljudi

piše poznata spisateljica Olja Savičević Ivančević u svojoj kolumni na t-portalu - vrijedi pročitati:

"Sjećam se svilene prašine, mekše od ijednog tepiha po kojem sam hodala i bistroa koji se zvao 'Divota prašine', po tom je sivom tepihu dobar broj ljudi uhodao u smrt.
Iako je bio orijaške građe i još mlad, ili možda baš zato, moj otac je umirao dugo i teško, bio je teški invalid, potkraj je gotovo sasvim oslijepio, ali ništa me nije slomilo kao saznanje da uz sve bolesti koje su njega, a i nas zajedno s njim snašle, ima i azbestozu. Mislim da ću njegov kašalj, koji ne liječe čajevi i sirupi, u mislima slušati dok postojim.

Simptomi azbestoze se mogu pojaviti i nakon dvadeset godina. Nekad se mislilo da je to bolest radnika koji su radili u neposrednom dodiru s azbestom, tek zadnje desetljeće se otkriva da su ugroženi i oni koji su radili u cementarama (jer i tamo se radilo s azbestnih vlaknima), kao i lokalno stanovništvo.

Priča s građevinskim azbestom je dijelom zaključena, jer više se ne prozvodi, ali ne i gotova, jer, nažalost, tek će se saznati tko sve od onih koji su živjeli u blizini tvornica ima azbestozu.

Nisam sigurana, je li nas to strašno i nikad kako spada tematizirano iskustvo ičemu naučilo. (Zapravo, sve sam manje sigurna da kolektivno iskustvo ima ikakvu svrhu osim zajedničkog pjevanja na pijankama.)

Ali ostvare li se Cemexove spalionice, postanu li Kaštela jedna golema smrdljiva lomača, možemo na taj žrtvenik prinijeti i pluća svoje djece."

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/189049/Rekvijem-za-Kastelanski-zaljev.html


U njenoj knjizi Adio Kauboju 7 Kaštela su jedan od glavnih likova.

<< Arhiva >>