morska iz dubina
subota, 05.07.2025.
12
Košmarna noć. Nije do vrućine. Saginjem se u toku dana prečesto na koljena. Obuč Starog, svuč ga, obrisat banj jedan, banj drugi..... koljeno sve zapamtilo. Škljocnilo nešto prije mjesec dana, al ja, kukavna, ne kukam. Tako naučila od vajkada. Puštam ga da otiče ko bublica. Sigurno puno i prepuno vode. A di bi bilo puno vina? Ne pijem.
Ledim. Bit će bolje. Nisam ja od pamuka.
Nego da se vratim. Košmarna noć. Iz nekog paralelnog svijeta čujem zvonki glas. Na prvu ga ne prepoznajem. Ko anđeli da klepeću krilima iz neke dubine, neke daljine Ne mogu se otet toplini srca i mekoći duše. Rastapam se. Ne prepoznajem. Ili možda da. Čujem,
"ja te pjesmom zovem,
željna tvoga milovanja,
sliku tvoju ljubim,
ljubim, ljubim svakog dana...."
Palim svjetlo. Sati 03.22. O, Bože, je li to moguće? U sekundu. Vrijeme od prije dvanaest godina kada sam utisnula zadnji oproštaj poljubac na mamin obraz. Jel mi se to došla javit? Pjesmom? A da kako bi ona drugačije. Jednom od stotine kojom je obarala s nogu sva prijateljska i rodbinska druženja, bilo u stanu u Splitu, bilo na teraci u Vali. Bila je ko živući đuboks. Kako bi već tko zaželio.
Moj slavuj. Moja duša. Moje nedostajanje. I glas koji nisam naslijedila.
Pjevaj, majko. Uveseljavaj Nebo.
