morska iz dubina
ponedjeljak, 19.05.2025.
Tek život.....
Vani je kišilo ko iz kabla. A iz njenih očiju potop. Skoro pa za gradit novu arku. Moje suze su se, dok sam je slušala, slivale iznutra. Netko mora ostat pribran. Barem na izgled. Netko mora situaciju sagledat šta je objektivnije mogućom. I pomoć. Ako se može.
Kava se hladila. Ja sam zvrljila u mokru daljinu pokušavajući bit mudra. Ako je do mudrosti uopće.
Dvostruko posvojenje malih sestara im je bila nemjerljiva radost. Uslijedilo je par sretnih godina.
A onda šok. Javili su joj, negdje iz Južnog kineskog mora, da on nije dobro. Njega, pomorca, dovode kući. Za par dana umire. Ostaje sama s njih dvije. Daje sve od sebe da ih podigne, školuje, da im kruh u ruke za neko sutra. Vodi ih na kazališne i kino predstave, izložbe, putovanja, kupuje tonu knjiga. Širi im vidike. Kupuje odjeću da budu u trendu s vršnjacima. Da ne zaostaju u ničemu. Voli ih.
Obje, u pubertetski različitim vremenskim razmacima, izabiru ulicu, prostituciju, dilerski i narkomanski đir. Obje u dosjeima imaju obiteljsko zlostavljanje jer im verbalno, fizičko i psihičko maltretiranje nije strano. Institucije na aparatima. Jedva da su trepnule u pokušaju rješavanja ičega. A ona je na sve njihovo činjenje naprosto zamukla.
Sadašnja dijagnoza je strašna. Gubljenje vida. Još samo neznatno i bit će apsolutno slijepa.
Bez tuđe pomoći više ne može sama na ulicu.
Lako je pomoć nekom donacijom i uplatom na žiro račun nepoznate, a pri tome potrebite osobe. I onda osjećat poletarac i leptiriće u srcu.
Kako pomoć njoj?
Mama u poodmakloj dobi, ne može.
Sestra, s velikom obitelji, zaposlena, jedva sustiže obavljat svoje. Za dovest sestru doma ni milimetra prostora viška. Brat, privatnik, prepun posla 24 sata na dan, juriša po cijeloj Dalmaciji, stigne je nazvat i pitat kako je. Ponekad odvest doktoru.
Prijatelji su olako nestali.
Ja sam joj samo bivša kolegica s posla.
I nemam mira.
Kad god stignem odradimo zajedno veću spizu. Nazovem je često jer ona više ne vidi zvati. Ne stižem do nje koliko bi htjela. Stari i unučad traže svoje. Moje osobno vrijeme već duže ne postoji.
Stanuje na četvrtom katu zgrade bez lifta. Nisam joj spremna reći da bi morala naći nekoga tko će o njoj brinuti. Tek je u 50 tim godinama života, a takva skrb košta. Nisam joj spremna reći da je zapravo već duže u potrebi za bijelim štapom jer ni ona sama takvu opciju još ne razmatra. Pitam se šta joj uopće reći, a da to bude cjelovito rješenje kad od pošasti i količine zbivanja ni sama ne stiže pojmit koliko je njeno stanje ozbiljno. I da su ovo posljednji tračci svjetla koje vidi.
Kolike su uopće ovlasti poznanika da se upliće u tuđi život osobe rastresene nemogućom količinom nerješivih problema?
Razbijam glavu i ne nalazim načina. Ni mudrosti. Ni rješenja.
A nisam od onih koji okrenu glavu.
Eto, naprosto ne znam.
