morska iz dubina
srijeda, 15.05.2024.
Zid strave a nije Berlinski (3/5)
Strah je bio nešto čega se u Vali već zarana pod hitno trebalo riješit. U predfazi gradnje kuće bila sam s mamom i tatom u šatoru. Postavljenim posred guste borove šume. Uokolo ni žive duše. Kad su noću odlazili bacat parangale ostajala bi često sama. Čak je i improvizirani WC bio u šumi. Jedini izvor svjetla bila mi je baterija pod kušinom.
Prvotne strahove sam se sramila priznat. Ni moji rođaci-djeca, kad su dolazili, nikad ih nisu pokazivali pa mi se činilo neprimjerenim govorit da me strah mraka, samoće, šume, mora. Nikad, baš nikad se nisu spominjale zmije, pauci, škorpioni, razne bube, sve gmizavo i sve leteće kao neka opasnost. Morski psi baš nikada. Naprosto je bilo prisutno prihvaćanje okruženja takvog kakvo je. Tako sam nekako, posred te divljine, prihvatila prirodu i sve šta nosi kao svoj primarni dom i odrastala bez straha i stalnog opreza.
To šuškanje u zidu mi je ipak izazivalo neku vrstu nelagode i nepoznanice. Za mrklih noći bez mjesečine, za nevremena i grmljavine, kad je redovito nestajalo struje, prostor bi osvjetljavala samo lelujavom šterikom. Zvuk je dolazio od meni nevidljivog i to me držalo u tenziji. Ne stalno i ne svaku noć. Ni u jednom trenu mi nije palo na pamet premjestit se u jednu od preostalih osam soba u kući.
Ma koliko ja bila jedno zaista prizemljeno stvorenje, zid mi nije dao mira. Noću bi palila svjetlo, izlazila na teracu, gledala vanjski zid sobe da se slučajno ne penje jedna od stotine mačaka, poljski miš ili bilo šta. Nikad ništa. A zvuk je šetao tim zidom gore, dolje, lijevo, desno. Pa bi stao.
S druge strane, kako uopće ikome reć da čujem zvukove iz zida? Postoji li čeljade koje mi ne bi reklo da sam skrenula i pomahnitala u toj divljini? Pa sam izabrala šutnju. Starom sam to, ipak, spomenula u više navrata ali me on uopće nije doživljavao. Svaki put bi odmahnuo rukom. Njemu je to mirisalo na nešto onostrano u mojoj glavi, a sve onostrano mu je bilo strano. Bio je više puta u sobi u pokušaju čuti to šta ja čujem. Ali, onako nagluh ne bi čuo ni da su bili bubnjevi uživo.
Kad bi ON došao na dan dva, ko za vraga se ne bi čulo ništa. Tako me ni taj moj nije zarezivao zaozbiljno ni dva posto.
..nastavlja se...
