morska iz dubina
nedjelja, 12.05.2024.
Ruke moje Franke
Te godine kad je Starija krenula u prvi razred, donijela sam odluku o preseljenju kod njegovih roditelja. Udobnost življenja u stanu mojih, koji su živili u Vali, zamijenili smo suživotom s ljudima poodmakle dobi koji su ipak bili baba i dida našoj djeci. Krenula sam od realnog promišljanja, može li ih itko više volit? Može li ih itko pazit bolje?
Suživot više generacija, kao i svaki, imao je svoje prednosti i mane. Prednosti su bile evidentne. Djecu nije trebalo budit zorom za jaslice i vrtić. Imale su uredne obroke, igru, brigu, skrb i nadasve ljubav.
Kad bih došla s posla sve bih dalje preuzimala i oslobađala ih svih poslova.
A svekrva bi onda zasjela na trosjed. Udobno se smjestila, uzela kukicu i plela do u beskonačnost. Stolnjaci, tabletići za kantunale, male stoliće, pijadele, podloške za čaše, okrugli, četvrtasti, trokutasti, pa kuverte za krevete i ne rodilo šta ne još. Pričala bi, gledala me u oči ili pratila serije na televiziju, a da pri tom ni pogleda ne bi svrnula na svoje ruke koje su nizale redove ko Singerica. Ruke su sve znale same.
Ovo je za Stariju, ovo je za Mlađu, ovo je za tebe, govorila je i heklala godinama. Nakupilo se toga, a ja s tim svim u vakum kese i ormar. Naprosto, nije bio đir.
Dva desetljeća nisu ugledala svjetlo dana. Sve do rim tim tagi dim. Sve do Baby lasagne.
Onda sam u zanosu navijanja izvadila mali tabletić. Zagledala se na tren u nevjerojatan niz preciznosti i sklada i onda me razvalila nježnost, zahvalnost i tuga šta u godinama, kad je i sekunda bila zauzeta i preokupirana, nisam našla vrijeme da mi bar išta od svog umijeća prenese.
Nije samo da je pjesma unijela nešto optimizma, pozitivne energije i dobre vibracije u naše živote, izvukla je i baštinu koju smo zatrpali, a zaslužuje svjetlo dana i uvide u ljepotu.
I zato, rim tim tagi dim:-)
