morska iz dubina
nedjelja, 12.03.2023.
Lutrija
Foto: Iz knjižice What a lottery, Colin Campbell
Kosa je padala na pod bolničke sobe. Pričinjao mi se slow motion. Ko da leluja zrakom. Nikako da dosegne pod. Aparatom za šišanje prelazila sam preko njene glave. Želudac se grčio. Al nijedna stanica mog lica to nije odavala. Glas još manje.
Kako si mi lipa. Kako šesnu glavu imaš. I poljubila je posred čela.
Ne me zajebavat, cvrkutala je mama dok smo stavljale periku. Narast će kosa opet. Al tebi bi mogao ostati nos Pinokija zauvijek. Nasmijale smo se obje. Njen duh i sklonost šalama ni na tren je nisu napuštali. Ni tada. Ni tjednima poslije. Ni par sati prije konačnog odlaska.
Jaki uzori nas obilježe. Oblikuju. Definiraju. Po njima stvaramo vlastite obrasce. Onda ih modificiramo. Nadograđujemo. Vjerujući da smo bolji. Jači.
Djeca nas gledaju. Promatraju. Slušaju. Upijaju. I oni stvaraju svoje matrice po nekim uzorima.
Koje traže u vlastitoj kući. Na ulici. Portalima. Televiziji. Negdje. Igdje. Svugdje.
Je li to lutrija?
