morska iz dubina
utorak, 30.03.2021.
Retro
Foto: Otočka
Posebno sam se radovala kad bi mama zamijesila tijesto. Tada se to radilo sa svinjskom mašću. Puno nastrugane limunove korice. Sa šećerom iz tegle. U kojoj su bili vanilin štapići. Pa na stolu pričvršćena mašina. Ja bi vrtila ručicu. I birala modele. A mama je hvatala duge trake. I slagala ih u škrovadu. Ubrzo bi kuću ispunio neodoljivi miris prhkih domaćih keksa. I bijele kave. Divke. Umakanje keksa u nju. Hvatanje komadića žličicom. I biranje plosnatih, srcolikih, zvjezdastih, prutićastih.
Tako me danas puklo. Posred jutra. Slike. Uspomene. Mama. Mirisi. Obred pečenja. Toplina. I baš posebno miris te bijele ječmene kave. Koja se miješala s mlijekom. I u nju drobio kruh. Čest doručak. I česta večera.
Kako li je jednostavnost bila veličanstvena. I kako je ono šta smo imali bilo malo ali dostatno. Obiteljski stol je bio mjesto okupljanja. Zajedništva. Priče. Nitko nas od malena ne uči da upijamo svaki tren djetinjstva. Da će nam dobro doći. Jednom. Šta više slika, veća radost.
Pa sam morala. Zamijesit. I ispeći. One koji su meni bili najdraži. I koje bi prve pojela.
Ne mogu se vratiti unazad. Prigrlit i zagrlit. Zahvalna sam na sjećanjima. Na brdu sjećanja koja imam. Kojima se tako često utječem. Ko u meku logu ugode. Sigurnosti. I nedodirljivosti od opačine koja svijetom vreba. Divku ću kupit sutra. I ponovit cijeli obred kako se priliči.
