morska iz dubina
subota, 16.01.2021.
Obiteljsko stablo
Foto: obiteljski album
Nevjerojatno je kako malo slika imam na kojima smo nas četvero. ON, ja i naše dvije. Nešto iz njihovih mlađih dana, da. A onda je uslijedila faza koja još traje.
Neeeee!!! Ne nas slikavat, vrište!!! Jednostavno ne vole. Ne daju. Ko da im radim book za karijeru modela, a ne za svoj gušt. Da mogu gledat. Kad me u Vali uhvati mala snaga. Ponekad škljocnem. Kriomice. Al prepredene su. Ništa im umač ne može.
Listam stare albume i nalazim obiteljske slike ranijih predaka. Takve su se naprosto podrazumijevale. I često stizale iz svih krajeva svijeta. Gdje se obitelj Starog raselila. Trbuhom za kruhom. Sad na njima gledam svoje pretke. I teško mi dođe. Neke zajedničke, obiteljske, više ne mogu napraviti. Nitko nije vječan. Samo su uspomene doživotne.
Danas su slike većinom u mobitelu. Malo tko razvija. Razmjenjujemo ih wats upom, mailom, viberom. Pa brišemo. Dolaze nove. Hrpimice. Uređujemo ih. Dodajemo filtere. Sjene. Svjetlost. Neće više biti onih požutjelih. Okrznutih u generacijskoj primopredaji. S mirisom uspomena. Osjetom pripadanja. Titrajem karike koja nas sve drži na okupu. Ma gdje bili. S ove ili one strane horizonta.
Novo vrijeme. Nove nevezanosti. Novi običaji. Ja sam na raskrižju puteva. Jednom nogom u prošlosti. Drugom u tehnološkom dobu kojem pripadam. A srce, srce je ionako uvijek tamo gdje su oni koje volim.
