morska iz dubina
petak, 30.10.2020.
Sunčica
Foto: otočka
Kako ja volim svjetlo. Sunce. Uvijek razmaknute škure. Ljeti, zimi. Svejedno. Samo da život ulazi u prostor. Volim odbljesak mora. Tu lelujavost zraka koja nad njim stvara fluid fotomorgane. Svaki valić koji se utapa u fotonima svjetla. U zajedničkoj rapsodiji. Gdje svaki za sebe pjeva i pleše. A zajedno ko pitoma uzavrelost na pladnju treperenja ljubavi. Neba i zemlje. Spletenih u razdaljini nedjeljivosti. I međusobne ovisnosti.
Odatle moja netrpeljivost prema jeseni i zimi. Mračni su mi. Ko da mi neko steže obruč oko vrata. Ja sam vječno gladna svjetla. I sunca razapetog na nebu. Pa kad zaškiljim, vidim oko njega koloplet zraka u svim smjerovima i bojama. Ja strijelac, mjeseca Studenog, sam zapravo dijete proljetnog cvata. I ljetne uzavrelosti. U nekom kodu se dogodila greška.
Sad sam u hibernaciji. Čekam ko zapeta svaki dan u kojem me sunce zaskoči. Pa živnem. I predem na ležaljki slaveći Svjetlo života. Dižem ruke prema nebu ne bi li zahvatila više od onog šta me pripada. I napunila baterije za sve naredne dane. U mjesecu koji slijedi. U mjesecu naših velikih iščekivanja.
