morska iz dubina
ponedjeljak, 26.10.2020.
Oči sudbine
Foto: otočka
Pokušavam ovu tugaljivost, od jučer, izbacit po dekretu. Pa ne ide baš kako bi htjela. U Vali sam svladala sve mjere samopomoći. Po svim pitanjima. Od pružanja prve hitne, pa nadalje. Znam, kad sam u downu, nema ništa od buljenja u more. Nebo. Analizu. Čitanje. Gledanje TV-a. Statičnost, bilo koje vrste, je ubitačna. Pa pribjegavam kilometraži.
U mom slučaju, osobno mjerilo bilježi pozamašne brojke. Ako je dnevni prosjek 10 kilometara, u jednom mjesecu pustopoljim minimalno 300 kilometara. Na razini godine 3600. U posljednjih 7, koliko već živim u Vali, to dođe na nekih 25.200 km. Mislim da je brojka i veća. Al, nek bude tako.
Pomaže li? Da i uglavnom uvijek!!!
Koncentracija s problema pobjegne na makadam. Okoliš. Ubrzano disanje. Problem postaje ko vino kojem se svakim korakom dolijeva voda. Pa bevanda preraste u nešto rozo, jedva pitko. Tako se samoliječim. Kad god se nešto ispriječi na putu. A nije do mene. Nije do Starog. Nije do Njega. Nego, naprosto život.
Vratila sam se nekako lakša sama sebi. Skidam tenisice, bičvice i točam noge u još uvijek toplom moru. ON me zove s terace. Čeka te sok, viče. Ja već znam da je i danas ubrao mandarine iz vrta. I štruknio 3 deca za mene. Tako svaki dan. Dok ih u vrtu ima.
Negdje u dubini sebe čujem Balaševiaća,
netko to od gore vidi sve,
povlači te konce, igra se,
postavi na svoje mesto, svako dobro, zlo još pre,
sve vide oči sudbine.
Sve ima svoje zašto. Ja sam detektivski tip. Odgonetnut ću zašto se dogodilo jučer.
