morska iz dubina
subota, 17.10.2020.
Statistika
Foto: otočka
Ovoga puta se u Splitu nisam susrela sa svojih pet kolegica. S mog zadnjeg posla. Prije umirovljenja. Prijevremenog. Sve su mlađe od mene. I sve u koroni. Zajedno s bližom i daljom rodbinom. Čula se s njima. Još uvijek nisu dobro. Ni približno dobro. Bilo je tu bolnice, kisika, neopisivog klonuća, bolova, gušenja, slabosti, gubitka njuha, okusa, ružnog osipa, naglog pogoršanja vida i da ne nabrajam. Nijedna od njih još nema 50 godina. Moja otočka rodica, ni poslije dva mjeseca, nije dobro. Ima samo 30 godina.
Statistika je jedna od ružnih stvari kojom smo obuhvaćeni. Ona je hladna. Brutalna. Brojka. Postotak. Udio. Omjer. Ne obuhvaća stanje ljudske duše, boli, patnje, tuge, nemoći, samoće, ranjivosti i cjeloživotne praznine. I ako u nju nismo uvučeni osobnim slučajem, ni ne okrzne nas.
Koliko je brojki dovoljno da nam se život uruši?
Brojka jedan.
Da nas zavije u crno.
Koji ne mare za ljudske sudbine, ljubav spram bližnjega, empatiju prema svemu živućem, ne dodiruje ih ni brojka od milijun, 5 milijuna, 100 milijuna. Jer sebičnost je tek opaka bolest. Neizlječiva. Samodostatnost i samodopadnost su karcinomi ljudske opstojnosti. I kad si samo sebi važan. Samo sebi pametan. Samo sebi vrijedan.
Ja sam pravnica. Nisam liječnica. Stoga poštujem ono šta mi kažu da je dobro za drugoga. Pa samim time i za mene. Maska i distanca. To je moj minimalni udio da se nekome, zbog mene, ne dogodi brojka jedan. Silno bih volila da se i drugi brinu da se ni meni ne dogodi brojka jedan. Jer život, manje jedan, je defektan život. Manjkav. Prazan. Bolan. Često neizdržljiv.
Pričam s Valom. Jer ona je dio cjeline. Kaže, crno vam se piše. Neljudi su zlo. Sebičnjaštvo i drskost isto. I pokaže mi slikom šta o svemu misli.
