morska iz dubina
petak, 16.10.2020.
Premetaljka
Foto: otočka
Noćas se budila. Ne znam di sam. Na kojoj adresi. U Splitu na jednoj? Drugoj? Ili u Vali?
Dižem se po čašu vode. Ali na kojoj sam strani? Kojim putem do kuhinje? Totalno zbunjena dok se ne priberem. Zbrojim. Shvaćam da sam doma. Na škoju. U Vali. U svojoj sobi. Dalje sve mogu zatvorenih očiju.
Proteklih dana družila se s najbližima. Uživala u prepunom rasporedu. Kojeg sam jedva sustizala. U voljenom gradu. Podno Marjana. Ismijala se do suza radosnica. Ispunila energijom koja nosi. Uzdiže. Tjera na razmišljanje. Poduhvate. Akcije. Djela, a ne riječi. Ko da sam stavila nove Duracell baterije. Danas sam neuhvatljiva. U mislima. I količini obavljenog posla.
Sve sam zatekla na mjestu. Stari nije zapalio kuću. Nije se ni samozapalio. Pola tećica je ostalo netaknuto. Kaže, radiš mi velike porcije. Al ja sam ipak poslušan.
I ja sam poslušna, odvratim mu. Jesi! Slušaš samo sebe, odbrusio mi. Vidim da su mu sve postavke na mjestu. Znači, idemo dalje.
Gledam li danas, iz nekog razloga, Valu drugim očima? Možda da. Ona, kao da se posebno šepuri. I nadmeće sa Splitom. Nebo zaista nije štedilo na njenoj ljepoti. Obdarilo je vlastitim preslikom iskonskog stvaranja. More se lagano mreška. I ne da ga se gledati od velike refleksije sunca. Mami me ta svjetlina u svoje skute. Zagrljaj. Al lijena sam navuć kostim. I stopit se s blještavilom.
Split ili Vala? Samo jedno je moguće. Hoće li naredni dani riješit ovu premetaljku?
Puštam sve. Neka bude kako ima biti.
Nada ionako umire posljednja.
