morska iz dubina
ponedjeljak, 28.09.2020.
Predsmaknuće
Foto: otočka
Nakon neopisive, neprospavane noći, novi dan.
Svega sam se nagledala u Vali. Podareni mi, velikom milošću, uvidi u nestvarna obličja Kreacije. Kad ljepotom izbija dah. Zaustavlja vrijeme. I ne znam na kojoj sam razini stvarnosti. Ili privida. Kad se zrcali i šepuri u veličanstvenosti svoje jednostavnosti. Kad plijeni bojama nepostojećih imena. Kad ni sama ne znam jesam li stvarna. Postojeća. Gledam li? Sanjam li? Jesam li uopće živuća?
Milijunu takvih slika svjedočim. Upila ih. Popila naiskap. Dišem ih.
Nagledala se oluja. Orkanskih udara. Nezamislivih valova. Huke i zaglušive buke. Al protekla noć je nadrasla sve do sada viđeno. U opaki pakt udružile se munje, gromovi, potop s neba, vihor i more. Nenadmašivi u silini. Opakosti. Snazi. Udarima. Bljeskovima. Podivljala horda jurišala je u svim smjerovima. Borovi su škripali na rubu izdržljivosti vlastitih žila. Cime od kaića su pucale. Valovi se, u bjesnilu, propinjali u neslućene visine. A milijarde slanosti od kapljica stapale se s kišom i magličasto jurišale gdje vjetar naredi.
Zbili smo se ispred prozora. U predvečerju, bez struje. Samo je lelujava svjetlost šterike odavala život. Šutke smo gledali.
Koliko smo mali. Nemoćni. Ništavni. Neznatni. Odakle nam uopće uporište bit silovit, ugnjetač, amoralan, nečovječan? Jednim potezom nebeske ljutnje i nas već nema.
Ima li u nama imalo poniznosti pred Kreatorom vlastitog globalnog doma? I je li kasno razbistrit vode? Vratit miris poljskom cvijeću? I milost ljudskoj duši?
Sunce se u zalazu ukazalo. Kao znamen. Kao svjetlo života. Kao pružena ruka. Možda u posljednjem pokušaju prije nego li bespovratno posrnemo u materijalizam želja. Otuđenih od majke prirode. Od vlastitog sebstva. Od vlastitog bitka.
