morska iz dubina
ponedjeljak, 13.07.2020.
Pravi poguranac
Jasna je bila moja kolegica s posla. Jedna od onih na koju se možeš uvijek osloniti. Njen sin Nikola, vrlo drag i pristojan dvometraš, maturant, po potrebi je dovršavao ručak, odlazio u nabavu, baki presvlačio pelene i uskakao, kao odrasla i zrela osoba, u sve i svašta za obitelj.
Onda se dogodila prva ozbiljna veza. Pa zadnji fragmenti puberteta. Malo pijančevanja, predugih izlazaka i lutanja po vlastitoj osobnost . Pao je na produžni iz latinskog jezika.
Bila sam klasičar u osnovnoj i gimnaziji. Dosta latinskog mi je ostalo u sjećanju. Ponudila sam se pomoć. Nikola je dolazio na posao i tu smo pretresali deklinacije, konjugacije i prevođenje. Činilo se da me baš ne doživljava ozbiljno, a kod ispitivanja je bilo evidentno da ne uči gramatiku, niti riječi. Vrijeme nam je curilo.
Jasnina rođakinja i muž su imali sina. Mentalno zaostalog u razvoju. U cijelosti su mu podredili svoje živote, želeći iz njega izvući maksimum. I istovremeno mu ga pružiti.
Pomalo ljuta na Nikolinu nezainteresiranost za ispravak negativne ocjene, rekla sam mu da je život zaista čudno posložen. "Ti možeš sve šta poželiš, a nećeš. Tvoj rođak ne može skoro ništa, a on i roditelji ulažu silan trud i novac za milimetarski pomak, bez gotovo ikakvih rezultata. Šta bi on i oni dali da su na tvom mjestu?"
Završna ocjena iz latinskog je bila trojka.
Dobila sam buketić cvijeća.
I hvala za pravi poguranac.
Tako je rekao, zatvarajući vrata mog ureda.
