monasticism

Ako ljubim svoga brata savršenom ljubavi, željet ću da bude slobodan od svake ljubavi osim Božje. Među svim ljubavima, jedino dobrotvorna ljubav - karitas nije posvojna (ne želi posjedovati), jer ona jedina ne želi da bude posjedovana. Dobrotvorna ljubav traži najveće dobro onoga koga ljubi, a nema većega dobra od dobrotvorne ljubavi koja ima sva druga dobra u sebi. Dobrotvorna je ljubav bez straha: dala je sve što ima i nema što izgubiti. Nosi pravi mir, jer se savršeno slaže sa svim što je dobro i ne boji se nikakva zla.

Dobrotvorna je ljubav jedina savršeno slobodna, jer radi ono što joj se sviđa: ne želi, naime, ništa osim da ljubi i ne može biti spriječena da ljubi.

T. Merton, Nitko nije otok

Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba nazočnosti Božje. Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne. Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

Nicolas Herman

Ako se podignu vjetrovi napasti,
Ako upadneš u grebene nevolje,
Pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju.

Ako te bacaju valovi oholosti,
Častohleplja, kleveta, nadmetanja,
Pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju.
Ako srdžba ili lakomost ili tjelesna požuda
Drma lađicom tvoga duha,
Pogledaj Mariju!

Ako potresen ogromnošću zlodjela,
Smućen okaljanom savješću,
Prestrašen strahotom suđenja,
Toneš u bezdan žalosti i u ponor očaja,
Pomisli na Mariju.

U opasnostima, u tjeskobama, u sumnjama,
Na Mariju pomisli, zazovi Mariju,
Neka ti ne silazi s ustiju,
Neka se ne udaljuje od tvoga srca,
Da dobiješ zagovor njezine molitve
Ne napuštaj primjer njezina ponašanja.

(Uz spomendan sv. Bernarda iz Clairvauxa, 20. kolovoza)

Želite li upoznati Boga? Tada naučite razumijevati slabosti i nesavršenosti drugih ljudi. Ali kako možete shvatiti slabosti drugih, ako ne shvaćate svoje? A kako možete vidjeti značenje svojih ograničenja, ako niste primili od Boga milost, kojom upoznajete sebe i Njega? Nije dovoljno drugima opraštati: moramo im oprostiti ponizno i samilosno. Ako im opraštamo neponizno, naše je opraštanje ruganje: ono pretpostavlja da smo bolji nego oni. Isus je sišao u ponor naše sramote da nam oprosti, pošto je, u nekom smislu, postao niži od nas sviju. Zato ne smijemo drugima opraštati sa uzvišenih prijestolja, kao da smo bogovi koji gledaju s Neba dolje na njih. Moramo im oprostiti u plamenu njihova pakla, jer Krist, po našem praštanju, još jednom silazi da ugasi taj osvetni plamen. On to ne može učiniti, ako mi ne oprostimo drugima Njegovom samilošću. Krist ne može ljubiti bez osjećaja i srca. Njegova je ljubav jednako ljudska kao i božanska, i naša će ljubav biti karikatura Njegove, ako tvrdi da je samo božanska, a ne pristaje da bude ljudska.

Kada druge ljubimo Njegovom ljubavlju, ne poznamo više dobro i zlo {a to je zmija obećala) nego samo dobro. Nadvladavamo zlo u svijetu Božjom ljubavlju i samilošću, i dok činimo tako tjeramo sve zlo iz naših srdaca. To zlo u nama je više nego moralno. Postoji i psihološko zlo, iskrivljenje što ga je uzrokovala sebičnost i grijeh. Dobre moralne nakane dovoljne su da isprave što je formalno zlo u našim moralnim činima. Ali da naša ljubav može ozdraviti rane grijeha u čitavoj našoj duši, mora doprijeti u najdublje dubine naše čovječje naravi, da iščisti svu zarazu tjeskobe i lažne krivnje koja izlazi iz oholosti i straha, da oslobodi ono dobro što ga je zaustavljala sumnja, predrasuda i utvaranje.

Sve u našoj prirodi mora naći svoje pravo mjesto u životu dobrotvorne ljubavi, tako da se čitav čovjek može dizati Bogu, da se ta cijela osoba može posvetiti, a ne samo nakane njegove volje.

Bog koji je beskrajno bogat postao je čovjek da osjeti siromaštvo i bijedu paloga čovjeka, ne zato jer Mu je trebalo to iskustvo, nego jer je nama bio potreban Njegov primjer. Sada, kada smo vidjeli Njegovu ljubav, ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Tako će Njegova ljubav raditi u našim srcima i preobraziti ih u Njega.

Thomas Merton, Nitko nije otok

Benediktu je molitva na prvome mjestu. Samo iz molitve mogu obavljati svoj posao tako da on ima pozitivan učinak na moj vjerski život. Molitva nas rasterećuje od posla. Mnogi ljudi ne mogu prestati misliti na svoj posao jer ga smatraju previše važnim. Još dugo razbijaju glavu time jesu li doista sve ispravno napravili, nisu li što zaboravili, što li će drugi o tome reći, hoće li o njima dobro suditi itd. To nas preispitivanje preopterećuje i razdire iznutra. U molitvi se rasterećujemo od rada. Dali smo sve od sebe, a sada sve prepuštamo Bogu da on od toga učini što želi. Molitva nas oslobađa od pretjerane brige o našemu poslu. Oslobađa nas kako bismo potpuno zaživjeli u sadašnjosti, kako bismo bili posve predani u svojemu radu i kako bismo ga nakon što smo ga završili mogli ostaviti bez daljnjega opterećivanja.

Molitva nadalje razjašnjava motive koji nas u radu pokreću. Nismo li sami sebi razjasnili svoje motive, u poslu nam se javljaju mnogi problemi. Zlovolja i osjećaj da smo izrabljivani i preopterećeni često imaju uzrok upravo u nerazjašnjenim motivima. Razotkrijemo li u molitvi te svoje osjećaje Bogu, otkrit ćemo i što se ustvari s nama događa, Što se to ustručavamo prihvatiti a što nam Bog daje. Katkad ćemo spoznati kako ne želimo da Bog od nas nešto traži, više se uspoređujemo s drugima i osjećamo se zapostavljenima umjesto da se prepustimo onome Što nam je Bog namijenio.

Benedikt visoko cijeni obavljanje rada iz čistih motiva. Motivacija u nekomu poslu njemu je važnija od uspjeha. Tako u 57. poglavlju piše:

Ako u samostanu ima obrtnika, svoj zanat obavljaju sa svom poniznosti, dopusti li to opat. Ponosi li se netko umijećem svog zanata, jer misli da samostanu pridonosi neku korist, nek se udalji od dotičnog obrta i nek se na taj obrt povrati istom onda kad se ponizi i opat mu iznova nalozi. (57)

Rad je služenje Bogu tek ako ja nisam o svom poslu ovisan u svakom pogledu, ako ga ne zlorabim kako bih se dokazao ili stekao priznanje okoline. Za Benedikta je i u radu i u molitvi u pitanju isti stav - poniznost i spremnost prepuštanja Božjoj volji, služenja Bogu a ne sebi. Služi li netko svojim radom Bogu ili samome sebi konkretno je vidljivo u spremnosti preuzimanja i nekoga drugog posla zahtijevaju li to potrebe zajednice. Rad, kako ga razumije Benedikt, zahtijeva odricanje od samoga sebe. I tek onda kad se obavlja u nesebičnoj ljubavi njime se slavi Boga baš kao i u molitvi.

Anselm Grün

Razumljivo je obraćenikovo oduševljenje i da on od blještavila obraćenja ne vidi stvarnost kakva ona jest. Razumljivo je i to da on u sebi nosi nove snage, moglo bi se reći gotovo nadljudske, i da osjeća potrebu obratiti cijeli svijet. On osjeća da to mora i vjeruje da može.

Zato ne primijeti kako je njegovo obraćenje najplodnije polje za bujanje korova koji se zove oholost. Vrlo teško će on sam to primijetiti, jer živi u uvjerenju da su svi pokreti u njemu i sav njegov žar samo od Boga. Vrlo brzo zaboravlja svoj dugi i vijugavi put do obraćenja.

On jednostavno osjeća da mora biti koristan, jer inače čemu njegovo obraćenje ako se na njegov poticaj svijet ne obraća. Zaboravlja koliko je to dar što ga ničim nije zaslužio.

Zapravo svaki oduševljeni čovjek čini tako. Možda mu veće zadovoljstvo pribavlja vikanje drugima: "Obrati se", nego da se to stvarno nekome dogodi. Možda bi mu takav postao opasna konkurencija...

Bilo mi je pomalo pretjerano slušati ponekoga trapističkog monaha govoriti: "Moli za moje obraćenje!" Nije se bojao to ponavljati ni ljudima "iz svijeta". Vrlo sam se brzo uvjerio u duboku istinu te rečenice. Ona mi više nije nimalo smiješna ni pretjerana. Smješnije mi je i pretjeranije kad čujem riječi iz ljudskih usta, i to s pozornice: "Obrati se!" Uvijek imam dojam da su rečene svisoka i da su neuvjerljive. Da barem taj siđe s pozornice, sjedne do grešnika i kaže mu da se obrati, držeći ga kao brata za ruku... Tko je od nas tako obraćen da se može izdvajati iz nepregledne mase onih koji se svaki dan iznova moraju obraćati? Obraćenje traje cijeli život i obnavlja se svaki dan.

Zar nam se ne događa da se jednoga dana u duhovnom životu popnemo za dvije stube, a da već slijedećega dana moramo sići za četiri stube? Zar nije upravo to duhovni život? Dinamika, a ne statika. U statici još samo brojimo i mjerimo; kad je život dinamičan, za to uopće nemamo vremena.

Ako se u jezero ne dodaje uvijek nova voda, ono će se pretvoriti u žabokrečinu, u kojoj će žabe kreketati: "Obrati se!" Tko je gore, neka pazi da ne padne! I mora su se isušila, a da se ne bi jezera! A da ne bi presahnulo obraćenje bez nezaslužene hrane odozgor!

To je dinamika koja nas čini uvijek budnima. To je poniznost. Mi smo upravo dužni pomagati si međusobno na putu prema obraćenju, i riječima poticanja i, još više, djelima. Ali mi ne obraćamo ljude. Osobito ne dvjema zapovjednim riječima. Oduševljeni se bave poslom obraćanja drugih, oduhovljeni za to nemaju vremena, jer imaju neizmjerno puno posla oko obraćenja sebe.

Više puta nemamo drugog izbora nego samo molitvu za tuđe i svoje obraćenje.

Moli za moje obraćenje!

Dr. Milan Špehar

Monasi su dnevno skoro tri sata imali "božansko čitanje" - lectio divina - gdje su čitali i meditirali prije svega psalme. Duhovno upijanje liturgijskih tekstova išlo je po ovoj shemi: lectio - meditatio - oratio - contemplatio.

U čitanju (lectio) susreli su tekst, pokušali ga razumjeti i puštali su da na njih djeluje, da ih obuzme, da se u njima pojave pitanja. U meditiranju (meditatio) tražili su riječi, sladili se njima, kušali ih, i u tom kušanju i naslađivanju riječi su budile u srcu i čežnju za potpunim kušanjem samoga Boga. I tako su u moljenju (oratio), u malo osobnih riječi izrazili tu čežnju za gledanjem Boga, a i za neposrednim iskustvom Boga. Kontemplacija (contemplatio) je tada bila tiho počivanje u Bogu.

Riječ je Božja stvorila tišinu u kojoj više nije bila potrebna niti jedna riječ i niti jedna misao. Bila je to šutnja bez riječi, sjedinjenje s Bogom u dubini vlastite duše.

Anselm Grün

Otkloni sve što priječi, to je metoda za put prema Bogu: otkloni sve bučno, kričavo i nečisto; otkloni sve svjetsko.

Ali ako smo uklonili iz naše duše sve svjetsko što nam onda ostaje, nama svjetskima?

Šutnja. Tama. A u toj tami: Bog.

Dionizije Areopagit

Onaj tko osjeća poziv da bude monah, svjestan je da se odazivom upušta u Božji atelje, gdje se potpuno predaje Bogu da On u njemu oblikuje novog čovjeka, ženu.

Benediktov ili samostanski atelje ne proizvodi serijske proizvode, niti se opus završava u par poteza. Benedikt uzima cijeli čovjekov život da čovjek -monah, monahinja- u samostanu, koji je po Benediktu ŠKOLA U KOJOJ SE UČI SLUŽITI GOSPODINU, do svojeg posljednjeg daha surađuje s milošću i pušta da najizvrsniji umjetnik u njemu, njoj, dovrši posljednju nijansu, a to je ostvarenje svetosti.

Monasi i monahinje žive svoj život skriven Kristu. Oni nisu pozvani biti apostoli, propovjednici, djelatnici među masama ljudi. U samoći, skrovitosti, radeći za svoj svagdašnji kruh, oni u Školi-samostanu, ponajprije vrše «Djelo Božje» a to je sveta liturgija časova, koja monahe sabire u crkvi sedam puta već od ranih sati jutra i tako sve do mraka.

Osim liturgije, monasi se posvećuju kontinuiranom čitanju Svetog Pisma, LECTIO DIVINA, i tihom razmišljanju Riječi Božje. Molitva i rad, to daje ravnotežu života i slobodu da čovjek ostane u Božjoj prisutnosti, svjesno kroz sve vrijeme koje teče…

U tom vremenu, Bog ostvaruje svoje djelo u nutrini i vanjštini čovjeka i čovjek postaje molitva, postaje skroviti a blistavi hram prisutnosti Boga, blagoslov svemu stvorenom.

Don Antun Pećar

Dobri Bože,
tvoja dobrota nema granica,
tvoje milosrđe je nedokučivo.
Poznaješ me i ljubiš.

„S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio“

(Ps 139 5-6).

Bože, počivam u tvome krilu, na tvome srcu.
Uza te – sve je dobro.
Uza te – sve postaje svijetlo i sjajno.
Bože, hvala ti za tvoju nježnost.
Hvala ti što me ljubiš.

Kako je poznato, u Gethsemaniju imamo kojih trideset jutara terena opasana zidom -ne toliko da njime zatvaramo monahe koliko zato da spriječimo izvanjske lutalice. S onu stranu zida nalaze se naše farme, polja i šume. Sama šuma proteže se nekoliko stotina jutara -što je idealna prilika za šutljivu komunikaciju s »Bogom prirode«. Naš je sv. Bernard običavao reći: »Jednako ili više naučim od potoka koji teku ... negoli od knjiga što mi god one reku.«

Fr. Louis je tu šumu silno volio. Šetnjom kroz pošumljene doline ostvarivao je ravnotežu u svome monaškom danu. Priroda je imala veliko značenje u njegovu samostanskom životu pa je uvijek nalazio načina da u njoj provede dio svog vremena. U prirodi je lako otkrivao Boga, a on joj je uzvraćao zahvalnošću tako što ju je nastojao upoznati i o njoj se brinuti. I dobro je šumu upoznao: mogao je točno identificirati svaku pojavu života divljine.

Ja sam osobno nikad nisam nalazio prigovora toj pravoj monaškoj atmosferi u šumi. Ali u vrijeme jedne takve vizitacije neki se »legalistički nastrojeni« monah potužio da imade monaha koji »izlaze na šetnju izvan klauzure«. Na svršetku vizitacije dolazi vizitator k opatu s »popisom« svih točaka koje valja »ispraviti«. Kako je Fr. Louis tada bio tumač, bio je kraj mene da jamči jesam li ispravno razumio svaku »točku«.

Vizitator je, došavši do one krucijalne točke, rekao: »Mi monasi moramo živjeti u klauzuri. Stoga ne treba da izlazimo u šumu, izvan klauzure.«

Meni je to osobno bilo prilično svejedno, jer za sebe gotovo nisam imao vremena s onih 270 monaha okolo sebe. Ali mi je bilo poznato koliko su one šetnje bile drage Fr. Louisu. Malko je zadrhtao, ali ni riječi nije rekao, a obraz mu je pocrvenio i oči se napunile suzama. Vidjelo se kako mu je ta »vježba« bila draga, i sad mu se ona -na temelju zakona- uskraćuje! U glavi su mi se vrzle mnoge misli, ali sam zaključio da se u taj čas ne valja prepirati.

O šumi nisam prestao misliti . . . Potreban je netko tko će našu šumu nadgledati, da se iz nje odnose srušena stabla, da budu označena stabla za sječu, itd. Tko bi za taj posao mogao biti upućeniji i vještiji od Fr. Louisa i njegovih brojnih novaka? Tako će, »vršeći svoju dužnost nadglednika šume«, imati uvijek slobodan, legitiman i »poslušnošću blagoslovljen« pristup u šumu.

Kad je k meni došao u običajni tjedni posjet, govorio sam mu o svome naumu. Rekoh mu da ću potanko pisati vizitatoru i objasniti sve zajednici tako da će svi shvatiti. Kakva li je na to sreća i zahvalnost zasjala iz njegovih očiju!



James Fox o Fr. Louisu (Thomasu Mertonu)

Idealna benediktinska slika o čovjeku ne predstavlja nekoga uspješnoga i u nečemu velikoga stručnjaka, to nije netko izvanredno religiozno nadaren, nije veliki asket, ni mistik, nego mudar i zreo čovjek koji razumije kako treba ljude međusobno povezivati da bi se stvorilo ozračje mira i uzajamnog razumijevanja. Iza te idealne slike stoji visok zahtjev. Ne možemo jednostavno odlučiti da ćemo biti mirotvorci. Mir može donositi samo onaj tko ga je sam u sebi ostvario, tko se pomirio sam sa sobom, sa svojim slabostima i pogreškama, sa svojim potrebama i željama i sa svojim težnjama koje su često u suprotnosti jedna s drugom. Mirotvorstvo nije program koji se može istaknuti na zastavi, on mora proizlaziti prije svega iz unutarnjeg mira. A unutarnji se mir postiže samo mučnom i dosljednom borbom za unutarnju čistoću i molitvom u kojoj čovjek pokušava prihvatiti sve što Bog od njega traži u pogledu vlastitih ili tuđih slabosti.

Benedikt od opata ponajprije traži sposobnost mirotvorstva. Najvažniji preduvjet za to je sposobnost liječenja. Opat se mora iskazati kao dobar liječnik prije svega u odnosu sa slabom i bolesnom braćom. Benedikt piše:

Opat mora na svaki mogući način voditi brigu o braći koja su pogriješila, jer »ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni" (Mt 9,12). Zato se treba poput iskusna liječnika poslužiti svim sredstvima; nek im pošalje senpekte, to jest stariju i mudru braću, koja će kolebljiva brata kao neopazice hrabriti i nagovarati na poniznu zadovoljštinu; neka ga oni utješe da ga pretjerana žalost ne shrva, nego kako kaže apostol: »Valja mu iskazati ljubav (2 Kor 2,8), i nek svi mole za njega.
Opat mora ulagati mnogo truda te s pomnjom i zalaganjem sve brzo poduzeti da. ne izgubi nijednu od ovaca što su mu povjerene. Valja mu znati da je preuzeo brigu za bolesne duše, a ne sam ovlast nad zdravima. I nek se boji prijetnje što ju je Bog izrekao preko proroka: »Što vam je izgledalo jako, uzeli ste sebi, a što je bilo slabo, to ste odbacili." (Ez 34,3) Isto tako nek se ugleda u sveti primjer Dobrog Pastira, koji je ostavio devedeset i devet ovaca u planini i uputio se da potraži jednu izgubljenu. I toliko se smilovao njezinoj iznemoglosti da se udostojao podiči je na svoja sveta ramena i na taj je način opet odnijeti k stadu. (27)

Normalno je da na slabosti onih koji su nam povjereni reagiramo ljutnjom i srdžbom. Zbog slabe nam je i bolesne subraće povrijeđen ponos. Svatko se želi ponositi zajednicom kojoj je na čelu: opat svojim samostanom, šef svojom tvrtkom, otac svojom obitelji. Postoje li u zajednici crne ovce, obično ih se gurne u kut i ne priznaje kao stvarnost. Ponajprije se nastoji da za njih ne saznaju oni izvana. Ta to bi štetilo dobrom glasu naše zajednice! Ponekad se osjetimo upravo osobno napadnuti i uvrijeđeni poželi li se neki subrat u to umiješati. Benedikt od opata traži da se odrekne svakog častohleplja kad je riječ o dobrom glasu njegove zajednice i da bude uz svakog pojedinca u njegovoj slabosti, da ga slijedi i bude mu blizu poput Dobrog Pastira. Tako će, prateći svakoga u njegovoj slabosti, upoznati i svoju vlastitu slabost i suočiti se s njom. Time se dokazuje kao pravi liječnik, liječnik koji dopušta da i sam bude povrijeđen tuđim ranama kako bi ih sačuvao u Božjoj ljubavi koja liječi. Odatle je molitva najdjelotvornije sredstvo opatova umijeća. Kada niti jedno ljudsko sredstvo više ne koristi, ni ljubazna naklonost, ni strogost, ni prigovor, tada »neka prijeđe na još djelotvornije sredstvo: on sam i sva braća (neka) mole za njega da Gospodin, kome je sve moguće, opet vrati zdravlje bolesnomu bratu«. (28)

Sposobnost liječenja je pretpostavka da opat u svojoj zajednici bude mirotvorac. Mir se ne može diktirati niti stegom zapovjediti, on mora izrasti iz ljubavi koja je dovoljno jaka da pronađe sve nedostatke i pogreške braće i izliječi ih.

Anselm Grün, Sveti Benedikt, lik i poruka, Kršćanska sadašnjost, 2004.

Ako smo hramovi Božji, Božja će riječ prebivati u nama i poučavati nas iznutra.
Sv. Pahomije


Drevna je tradicija vezana uz monaški način života i moljenja često upućivanje Bogu kratkih zaziva kao npr. Isuse, smiluj se! Ili: Bože, u pomoć mi priteci! Povezivanjem takvih zaziva nastale su litanije.

Budući da su monasi, osobito na Istoku, rado molili na brojanice, a na Zapadu na krunicu, postoji i više oblika moljenja raznih krunica koje su nastale na temelju monaške predaje, tj. povezuju mislenu molitvu koja je nadahnuta na pojedinim biblijskim tekstovima i usmeno ponavljanje pojedinih zaziva.

Upute

Vrlo je korisno za duhovni život više pura dnevno sabrano ponavljati neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv. Ta nam molitva pomaže da naš um ne luta prostranstvima mašte, sjećanja i drugdje, već da bude sabran.

1. Najprije se prekrižimo i tiho počnemo izgovarati pojedini zaziv.

2. Monasi su rado molili molitvu carinika u hramu koju su spajali s vapajem slijepoga Bartimeja: GOSPODINE, ISUSE KRISTE, SINE BOŽJI, SMILUJ SE MENI GREŠNIKU. Tajna se te molitve sastoji u izgovaranju svetoga imena Isusova po kojem se u naše srce razlijeva božanska milost i neiskazani duševni mir. Ova se molitva preporuča osobito u kušnjama jer blagoslovljeno ime Isusovo izgoni iz našega srca napasti i nemir.

3. Na krunicu ili brojanicu možemo moliti i druge zazive kao npr. OČE, SAGRIJEŠIH PROTIV NEBA I PRED TOBOM ili: DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ili bilo koji redak iz psalama.

4. Ako molitvu upravljamo BI. Dj. Mariji, uz uobičajenu "Zdravo Mariju" možemo moliti: PRESVETA BOGORODICE, MOLI ZA ME GREŠNIKA.

5. Ako molimo za pokojne, uz "Pokoj vječni" može se moliti: GOSPODINE ISUSE KRISTE, SMILUJ SE SLUZI SVOME (ime).

Isusova molitva i ostali zazivi mogu se moliti u svakoj prilici. Važno je da molimo ponizno, raskajano, smireno i skrovito u tajnoj odaji svoga srca. Kao što kap vode može izdubiti i najtvrđi kamen, tako i česta molitva, bez obzira na naše slabosti i rastresenost, dovodi do čiste i sabrane molitve. Ne smijemo zaboraviti da bez Božje milosti ne možemo ništa učiniti, stoga sav naš život treba biti protkan molitvom.

(Iz Benediktinskog molitvenika, Verbum, 2005.)

Da bi izrazila ideal cjelovitoga kršćanstva koje do kraja živi krsnu milost, predaja je pronašla riječ koja sve to istovremeno izražava, a to je MONAŠKI.

Ta riječ označuje stanje u kojem je čovjek istovremeno "jedan" i "sam".
Monah je sam ("monos"). "Jedan, jedini, ujedinjen, sjedinjen s Bogom Jedinim i Trojedinim." (Dionizije Areopagitski)

Primio si zvanje da ideš za Kristom koji je bio sve više i više sam pred svojim Ocem, i ti, "sam pred Samim". Hoćeš tražiti Boga u svemu, uvijek i posvuda i njega jedinoga jer je on sve, u svakom biću i na svakom mjestu. Bilo da je to u samoći ili druženju, u bratskoj ljubavi ili u poniranju u tvoje dubine, daleko od drugih ili usred svijeta, tvoja je jedina želja susret s Ocem. Stoga tvoj Život neće moći štedjeti na tišini i na samoći. U onoj mjeri u kojoj će njima biti natopljen, u toj će mjeri biti monaški.

"Monah duguje svoje ime prvenstveno činjenici da je sam, pošto se odrekao svijeta, izvana i iznutra, i da se vezuje uz jedinstvenu stvarnost, polažući i svoju misao u Boga jedinoga u svakom trenutku." (Sv. Makarije Egipatski)

Jedna određena i konkretna zahtjevnost izrazit će za tebe bitnost toga odnosa s Bogom u tajnosti srca: tvoja ćelija. Neka ona bude za tebe zaista povlašteno vrijeme i mjesto u koje se vraćaš i iz kojeg izlaziš svakoga dana, jer ćeš tu, licem u lice, najbolje slušati i moliti svoga Oca koji vidi u tajnosti, i ostati u dubokom zajedništvu sa svijetom, zagovarajući se za njega u svojoj molitvi i pripravljajući se tako da mu bolje služiš na poslu, u susretima, u liturgiji. Sjeti se tako rječite pouke Otaca: " Ostani sjediti u svojoj ćeliji, ona će te podučiti u svemu što moraš znati." (Izreke pustinjskih otaca)

Monah je jednako tako i jedan ("unus"). Ujedinjen da bi mogao ujedinjavati. Ujedinjen u sebi i sjedinjen sa svojom braćom. Sveza jedinstva zemlje i neba, čovjeka i Boga. Jer nije samoća neko dobro samo po sebi, dobro je zajedništvo. Samoća je tek put prema zajedništvu. Zato "monah" nije samo "monos", nego je jednako tako i "unus". Jer kao što nije dobro da čovjek bude sam, svrha monaštva nije da monah ili monahinja budu samotnici; nego osobe najvećeg mogućeg zajedništva. Ako monah izabire živjeti stanovite raskide, to čini zbog grijeha koji je sve izmiješao i podijelio. No, korak po korak, on želi tvoriti jedinstvo, dopustiti da milost u njemu ponovno stvori jedinstvo.

Budi, dakle, najprije ti sam prostor svog jedinstva; dopusti da Duh malo pomalo u tebi ponovno uspostavi prvi sklad; dopusti da Božji oganj spali u tebi sve što priječi da zasja čisto zlato; dopusti da voda iz Kristova boka opere tvoju haljinu i tvoje grijehe. "U miru sa samim sobom, bit ćeš izvor mira drugima." (Sv. Teodor Studita)

U tvojoj zajednici izgrađuj jedinstvo. Kao ud Tijela Kristova pozvan si na djelo pomirenja, ljubavi i povezivanja. Ništa ti ne bi koristilo biti samotni svetac ako nisi kvasac jedinstva. "Monasi su, kao i sveci, po kontemplaciji sjedinjeni s Bogom i jedni s drugima." (Origen) "Oni koji žive zajedno, tvoreći jedno i ostvarujući ove riječi iz Pisma: 'jedna duša i jedno srce', zaslužuju ime monaha, što znači jednog jedinog." (Sv. Augustin)

(Pierre-Marie Delfieux, Bog u srcu grada)

Zašto Crkva oduvijek smatra Psaltir svojom najsavršenijom knjigom molitve? Zašto psalmi sačinjavaju najveći dio Časoslova koji mole njezini svećenici i vjernici? Zašto se, isto tako, kršćanski laici okreću psalmima i koriste ih kao svoju molitvu Bogu?

Voli li Crkva psalme samo zato što su to drevne, časne vjerske pjesme? Samo zato što je konzervativna, pa odbija promjenu? Ili ih upotrebljava jer joj je tako zapovjeđeno od Boga? Pjeva li psalme samo zato što su oni objavljena riječ Božja?

Crkva zaista voli ono što je staro, ne zato što je staro, nego više zato što je "mlado". U psalmima pijemo božansku pohvalu na njezinu čistom neokaljanom izvoru, u svoj njezinoj jednostavnosti i savršenosti. Vraćamo se mladenačkoj snazi i izravnosti kojima su drevni psalmisti ozvučili svoje klanjanje Bogu Izraelovom. Njihova hvala bila je pojačana neizrecivim naglascima novosti otkrića: jer psalmi su pjesme ljudi koji su upoznali Boga. Ako ih želimo moliti na ispravan način i mi isto tako moramo otkriti Gospodina kome govorimo, i ako ih koristimo u svojoj molitvi, veće su mogućnosti da ćemo imati udjela u otkriću koje leži skriveno u njihovim riječima za sve naraštaje. Jer Bog nam želi sebe sama objaviti u misteriju psalama.

Psalmi nisu samo objavljena riječ Božja, niti su samo riječi kojima nam je pokazao što bi želio čuti od nas. Crkva ne voli Psaltir samo zato što joj je izvana nametnut božanskom zapovijedi. Psaltir je vrlo blizak izvorima njezinog vlastitog života. Psalmi nisu samo pjesme nadahnutih proroka, oni su pjesme čitave Crkve, najdublji izraz njezina unutarnjeg života. Riječi i misli psalama izviru ne samo iz neistraživih Božjih dubina nego i iz najdubljeg unutarnjeg srca Crkve i nema pjesama koje više izražavaju njezinu dušu, žudnje, čežnje, žalosti i njezine radosti.

Razlog radi kojeg Crkva voli psalme, nadalje, nije samo taj što su joj bili poslani od Boga iz njegovog dalekog neba, nego jer joj je u njima Bog dao sebe, kao u sakramentima. Crkva voli pjevati ponovo i ponovo pjesme starih psalmista, jer u njima ona opjeva svoje znanje o Bogu, svoje jedinstvo s Bogom.

Bog nam je dao sebe u Kristu. Psalmi su puni Utjelovljene Riječi. Nije samo David "pralik" Krista, nego je Crkva i čitavi Psaltir oduvijek štovala u svojoj liturgiji kao da bi bio sažetak svega što je Bog objavio. Drugim riječima psalmi sadržavaju u sebi i Stari i Novi zavjet, potpuno otajstvo Krista. Svakog dana u pjevanju psalama, Crkva, dakle, pjeva svadbeni himan svoga jedinstva s Bogom u Kristu.

Još jednostavnije: Crkva voli psalme, jer u njima pjeva o svom iskustvu Boga, o svom jedinstvu s Utjelovljenom Riječi, o svom motrenju Boga u otajstvu Krista.

Ona preporučuje psalme svojim svećenicima, svojim monasima, svojim redovnicama, čak i svojim laicima, da steknu isto mišljenje kao što je Isusu Kristu (Fil 2,5), da razvijaju unutarnji život koji je istinski život njihove Majke, Crkve. Upravo po pjevanju psalama, meditiranjem nad njima, ljubeći ih, koristeći ih u svim okolnostima našeg duhovnog života omogućujemo sebi dublji ulazak u aktivno sudjelovanje u liturgiji koja je ključ najdubljeg i najistinskijeg unutarnjeg života. Ako dođemo do toga da poznajemo i volimo psalme, ući ćemo u osobno iskustvo božanskih stvari Crkve. Počet ćemo spoznavati Boga kakav zapravo jest. Zato Crkva vjeruje da su psalmi najbolji mogući način slavljenja Boga.

(T. Merton, Moleći psalme)

Dat ću Ti ono što želiš. Vodit ću te u samoću. Vodit ću te putem koji ne možeš nikako razumjeti Jer želim da to bude najbrži put.
Stoga će sve stvari oko tebe biti protiv tebe, kako bi te se odrekle, kako bi te povrijedile, kako bi ti nanijele bol. I dovele te u samoću.
Zbog njihovog neprijateljstva, uskoro ćeš ostati sam. Oni će te izbaciti, odagnati, odreći te se i bit ćeš sam.
Sve što te dotakne opeći će te, i ti ćeš povući ruku u boli, sve dok se ne povučeš iz svega. Tada ćeš biti sasvim sam.
Sve što se može željeti opržit će te, i spaliti ranu željezom, i ti ćeš u boli pobjeći, kako bi bio sam. Svaka stvorena radost doći će ti samo kao bol, i okanit ćeš se svih radosti i ostat ćeš sam. Sve dobre stvari koje drugi ljudi vole i žele i traže doći će k tebi, ali samo kao ubojice da te odvoje od svijeta i njegovih radosti.
Tebe će hvaliti, a to će biti kao da goriš na lomači. Voljet će te, i ubiti tvoje srce i odvesti te u pustinju.
Imati ćeš darove, koji će te slomiti svojim teretom. Imat ćeš zadovoljstvo molitve, i stvarat će ti muku, i bježat ćeš od nje.
A kada te budu malo hvalili i malo voljeli, ja ću ti oduzeti sve tvoje darove i svu tvoju ljubav i svaku tvoju pohvalu i ti ćeš biti potpuno zaboravljen i napušten i bit ćeš ništa, mrtva stvar, odbačena. I toga dana počet ćeš posjedovati samoću koju si tako dugo želio. A tvoja će samoća donijeti ogroman plod u dušama ljudi koje nećeš nikada vidjeti na zemlji.
Nemoj pitati kad će to biti ili gdje će to biti ili kako će to biti: na planini, u zatvoru, u pustinji ili koncentracionom logoru, u bolnici ili u Getsemaniju. To nije važno. Zato me nemoj pitati, jer ti neću reći i nećeš znati sve dok ne uđeš u to.
Ali okusit ćeš pravu samoću moje boli i moga siromaštva i ja ću te voditi do hrama moje radosti i ti ćeš umrijeti u Meni i naći sve stvari u Mojoj milosti koja te je stvorila za ovu svrhu i dovela te od Pradesa do Bermuda, od Sv. Antonina do Oakhama i Londona, od Cambridgea i Rima do New Yorka i Columbije, od Corpusa Christija i Sv. Bonaventure do cistercitske opatije siromašnih ljudi koji rade u Getsemaniju:
Da možeš postati brat Božji i naučiti poznavati Krista spaljenih ljudi.

(T. Merton, Gora sa sedam krugova)

Proslov

Poslušaj, sinko, pouke učitelja i prikloni uho svog srca; spremno primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od koga si se udaljio svojim nehajnim neposluhom.

Otvorimo svoje oči božanstvenome svjetlu i pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih Božji glas svaki dan dovikuje: Danas glas mu poslušajte, ne budite srca tvrda.
Napredujući u samostanskom životu i u vjeri, srce nam se širi, i putem Božjih zapovijedi hrlimo s neizrecivom slatkoćom i ljubavlju.

O ponašanju kod pjevanja psalama

Vjerujemo da je Bog svagdje nazočan i da oči Gospodnje na svakom mjestu budno motre dobre i zle. Bez sumnje moramo to još čvršće nego inače vjerovati kad sudjelujemo kod Djela Božjeg. Zato se stalno podsjećamo na ono što kaže prorok: Služite Gospodinu sa strahom. I: Pjevajte mudro. I još: Pred licem anđela pjevam tebi. Razmišljajmo, dakle, kakvi moramo biti pred licem Božanstva i njegovih anđela te se kod pjevanja psalama vladajmo tako da se naš duh slaže s našim glasom.

O smjernosti kod molitve

Ako ljudima na visoku položaju podnosimo neku molbu, to se ne usuđujemo nego s poniznošću i poštovanjem. Koliko se više sa svom poniznosti i prisnom pobožnosti moramo molbom obraćati Bogu, Gospodaru svega stvorenja. I valja nam znati da nećemo biti uslišani zbog mnogih riječi, već zbog čista srca i pokorničkih suza.

Neka stoga molitva bude kratka i čista, osim ako nas Božja milost ne potakne da je produžimo, U zajednici neka molitva uvijek bude kratka i čim starješina dade znak, svi će zajedno ustati.