monasticism

Savršenost nije moralni ukras koji stječemo mimo Krista kako bismo stekli uvjete da se sjedinimo s njim. Savršenost je djelo samoga Krista, koji po vjeri živi u nama. Savršenost je život pun milosrđa kojeg takvim čine darovi Duha Svetoga. Kako bismo mogli postići kršćansku svetost, Isus nam je ostavio svoje učiteljstvo, sakramente Crkve i savjete po kojima nam pokazuje put kojim moramo ići kako bismo što savršenije živjeli u njemu i za njega. Za one koji su na poseban način pozvani na savršenost, tu je redovnički stalež sa svojim zavjetima. Pod vodstvom same Crkve nastojimo velikodušno odgovarati na poticaje Duha Svetoga. Iznutra vođeni Duhom Kristovim, izvana zaštićeni i oblikovani vidljivom Crkvom s njezinom hijerarhijom, zakonima, učiteljstvom, sakramentima i liturgijom, rastemo zajedno u „Jednog Krista“.
Crkvu ne smijemo smatrati samo kao instituciju ili organizaciju. Ona je svakako vidljiva i jasno prepoznatljiva u svom učenju, upravljanju i radu. To su izvanjske značajke po kojima možemo vidjeti unutarnje zračenje njezine duše. Ta duša nije samo ljudska, ona je božanska. To je sam Duh Sveti. Crkva, poput Krista, živi i djeluje tako da je u isto vrijeme i ljudska i božanska. Naravno da postoji nesavršenost u ljudi koji pripadaju Kristu, ali je njihova nesavršenost nedjeljivo povezana s njegovom savršenosti, potpomognuta njegovom snagom, očišćena njegovom svetošću, tako dugo dokle god ostaju u živom zajedništvu s njim po vjeri i ljubavi. Po tim članovima svoje Crkve, Svemogući Otkupitelj nas nepogrešivo posvećuje, vodi i poučava, a po nama on može i iskazati svoju ljubav za njih. Stoga je prava narav Crkve biti tijelom u kojem svi udovi »nose terete jedni drugima« i međusobno žive kao instrumenti božanske providnosti. Najposvećeniji su oni koji najpotpunije ulaze u životvorno zajedništvo svetih, koji prebivaju u Kristu. Njihova je radost kušati čistoću one rijeke života čije vode razveseljavaju cijeli Grad Božji.
Naša savršenost, dakle, nije samo osobna stvar nego je tu važan i rast u Kristu gdje produbljujemo svoj odnos s njim u Crkvi i po njoj, što na kraju ima za posljedicu produbljenje našeg sudjelovanja u životu Crkve, mističnoga Krista. To naravno znači i veće jedinstvo s našom braćom u Kristu, dublje i plodonosnije uklapanje s njima u živi, rastući duhovni organizam mističnoga Tijela.
To ne znači da je duhovna savršenost pitanje društvenog konformizma. Puka činjenica da netko može biti dobar dio djelotvornog vjerničkog stroja, nikada nikoga neće pretvoriti u sveca ako on sam ne traži Boga u svetištu vlastite duše. Primjerice, zajednički život redovnika, koji je uređen tradicionalnim običajima i koji je blagoslovljen po autoritetu Crkve, očito je najsavršeniji način posvećenja. Za osobe posvećena života to je jedna od najhitnijih stvari u njihovu staležu. Ali, to je još uvijek tek okvir. Kao takav, on ima svoju svrhu i to se mora iskoristiti. Ali, skele za zgradu o kojoj govorimo ne smiju biti pogrešne. Prava zgrada, Crkva, jedinstvo je srdaca u ljubavi, žrtvi i nadilaženju samih sebe. Jačina te građevine ovisi o tome u kojoj mjeri Duh Sveti zauzima naše srce a ne o tome je li naše izvanjsko držanje ustrojeno i disciplinirano nekim prikladnim sustavom. Čovjekov društveni život neizbježivo zahtjeva određeni red i oni koji ljube svoju braću u Kristu velikodušno će se žrtvovati kako bi sačuvali taj red. Ali, red nije sam sebi cilj kao što ni pojava nereda ne znači svetost. Ljudi koji ozbiljno shvaćaju duhovni život, vrlo često mogu uzalud ulagati mnogo napora kako bi napravili dobre skele koje će biti sve bolje, trajnije i sigurnije a da pritom ne pridaju nikakvu pozornost samoj zgradi. To čine iz nekog nesvjesnog straha od stvarne odgovornosti kršćanskog života, koja je zapravo osobna i nutarnja. To je teško objasniti, čak i neizravno. Njima je gotovo nemoguće komunicirati s drugima. Stoga, nitko ne može biti »siguran« je li u pravu ili nije. U toj sferi unutarnjeg čovjek ima neznatan uvid u to koliko je napredovao ili koliko je blizu savršenosti - dok se u vanjštini napredak može lakše prepoznati a rezultati su vidljivi. Oni se mogu i prikazati drugima kako bi zadobili njihovo odobravanje i divljenje.
Ono najvažnije, najstvarnije i ono što ostaje trajno u kršćaninu dogodilo se u dubini njegove duše. To nitko ne može vidjeti, čak ni on sam. To je samo Bogu znano. Tu nije riječ toliko o vjernom ispunjavanju vidljivih i općenitih pravila, koliko o vjeri: nutarnjem, tjeskobnom, gotovo očajnički osamljenom činu po kojem priznajemo našu potpunu ovisnost o Bogu po prihvaćanju njegove riječi i otkrivanju njegove volje u najdubljim dubinama svoga bića, kao i u poslušnosti autoritetima koje je ustanovio.
Vjerovanje, koje tako svečano pjevamo na liturgijskim slavljima, u jedinstvu s cijelom Crkvom, pravo je i vrijedi jedino onda ako izražava nutarnje predanje volji Božjoj, a što se izvana manifestira po Crkvi i njezinoj hijerarhiji a iznutra po nadahnuću božanske milosti.
Naša je vjera, dakle, potpuno predanje Kristu, po kojem svu svoju nadu stavljamo u njega i njegovu Crkvu, a svu snagu i svetost iščekujemo od njegove milosrdne ljubavi.

Thomas Merton, Život i svetost

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.

Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija da guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

Thomas Merton, trapist