monasticism

Psalmi nam govore. Oni nam žele podastrijeti riječi i stvoriti prostor u kojem naša molitva može oživjeti (smisao riječi). Istovremeno oni žele biti poticaj i uvod u molitvu razmatranja, u kojoj se „naš život" budi i sam postaje molitvom (puni smisao). No pružaju nam još i treću uslugu: mi možemo govoriti psalmima. Smijemo, kao u igri, moliti psalme i kreativno (ne samo receptivno), u okviru psalma stvoriti djelo koje proizlazi iz čitavoga našeg bitka. „Psalam mojega života" govori psalmu Pisma i oboje se međusobno obogaćuju i nadopunjuju. Točnije rečeno: kao što su psalmi kroz molitvu u punom smislu dobili novu dimenziju -dimenziju Krista, dimenziju svakoga novog molitelja, tako sada kroz molitvu kao igru poprimaju svoju novu boju. Ja psalmu vraćam riječ kao svoju riječ, riječ koja više nije samo apstraktan pojam, već ju je moj život obojio novom bojom.

To je alegorija, drukčiji govor u grčko-latinskom smislu riječi. Ja govorim tekstu. Poklanjam mu „drukčiju", drugu riječ, riječ koja više ne leži samo na liniji svoga smisla, nego navire iz mojega blaga doživljenoga i naučenoga; iz slobodne invazije mojih asocijacija (koje molitva ne treba sputavati). Ovdje se konačno opet mogu „igrati", igrati pred Bogom, kao što to mudrost čini od pamtivijeka:
tada sam stajala, ja,
njegova miljenica, na njegovoj
strani;
bila sam iz dana u dan puna zanosa, puna radosti pred njim svagda, (Izr 8,30 sl)

Ovdje, u takvoj molitvi psalama, smijem vlastitim koracima izmjeriti i upoznati cijeli bitak, smijem - u igri riječima i značenjima - osjetiti neizmjernost Božju, koja poput beskraja nadvisuje logične i smislene razine i sadržaje Psaltira. Jer i odrastao smije, poput djeteta, proučavati svu zemaljsku i teološku zbilju ne samo slušajući nego i igrajući se... Pritom treba nadodati „da jedan tekst iz Svetoga pisma kao sakramentalno sredstvo kontakta između Boga i čovjeka ponekad može predstavljati samo priliku i okvir za jedan posve osoban dijalog između Boga i čovjeka. Dakle, u stanovitom smislu postoji mogućnost, u skladu s evokacijskom snagom poetskog teksta, da mi Bog u molitvi psalma i pomoću riječi psalma govori stvari ili mi dopušta da ja njemu kažem stvari koje same po sebi ne stoje u tekstu Pisma ili možda čak proturječe tom tekstovnom sklopu. Tako su, primjerice, 'strelice oštre iz ratničke ruke', kojima u 120. psalmu, što jasno proizlazi iz teksta, Bog želi zatrti 'prijevarne usne' i 'zloban jezik,' u Augustinu probudile asocijativnu predodžbu o Amorovim ljubavnim strelicama: 'Strelice oštre iz ratničke ruke' riječi su Božje. Odaslane, probadaju srca. Kada pak srca bivaju probodena strelicama Božje riječi, rasplamsava se ljubav, a ne dolazi propast.

Ovdje se tekstu „ne podmeće" neki smisao. Naprotiv, Augustin kao molitelj daje riječi „strelica" smisao koji proizlazi iz mitologije, čija pak istina proizlazi iz konteksta sveukupne biblijske i kršćanske teologije. On i očevi govorili su i molili sa smislom za igru jer se humana širina njihova duha još nije dala zarobiti niti sputati otužnom ozbiljnošću pretjerane znanstvene pokornosti slovu teksta. U takvoj neopterećenoj misaonoj igri njegovati kontakt sa psalmima znači također ostati vjeran Pracrkvi („ecclesia catholica et apostolica"), kojoj je Krist darovao pravo da stare tekstove čita u svjetlu „novih" i promatra kao ilustracije onoga, što je na temelju činjenica postalo njihov svijet vjerovanja.

Stoga i moj „svijet", moja razmišljanja i osjećaji, smiju stupiti pred Boga. Sada, napokon, „dopustiti igru mislima" pred Bogom ne znači „ne moliti pobožno". Asocijacije i ideje nadolaze mi kako god im se sviđa, i samo se rijetko daju usmjeravati i potiskivati. Stoga ih puštam da uđu u psalam i stvaram, zahvalno i kreativno, iz staroga teksta Novu pjesmu. Zakoni i tokovi ljudske psihe također imaju funkciju odnosa s Bogom i ništa što je njima svojstveno nije samo po sebi pred Njim negativno. Čak i uznemirujuće misli mogu biti pobožne, ako ih posvetimo Bogu. Pogled samih psalama usmjerava se od svetosti prema svijetu. Njihova pobožnost je svijet, a njihova širina odlučno preskače svu zatvorenost pobožnih dušica.

Dopustiti mislima igru, dati riječima boju. Dopustiti da prostruji ono iskustveno i upoznati cjelovitost. Značenjske linije teksta dopuniti paralelama cjelovitosti. Kreativna je molitva radost u cjelovitosti, radost iz božanske perspektive, igra, koje se Crkva nikada nije odrekla.
Iz grčke liturgije jedna je antifona, dakle jedan refren uz psalam 85., ušla u benediktinski brevijar:
(Zdravo budi, o njivo, koja donosiš urod savršen! Zdravo budi, ti Obećana zemljo!)

Pozdrav je upućen Mariji. Ona je ta njiva, taj obećani Kanaan, koja je nosila najljepši plod naše "majke zemlje". Majka Marija, majka Spasa i svega mira (Ps 85,9 sl), zemlja i njiva koju je Bog blagoslovio...
Gospod će doista dati dobro, i zemlja će naša dati svoj plod. (Ps 85,13)
U psalmu je nedvojbeno riječ o žetvi i žetvenoj zahvalnici, ne o Isusu i Mariji. Ali iz toga njegova značenja izvlači se novi smisao, koji pokazuje kako se u svakoj euharistiji slavi žetvena zahvala. Tu je Marija zemlja, a Isus iz Nazareta njezin plod, on, izdanak Božje vjernosti. (Ps 85,12)
Ovaj smjer u tumačenju smisla nije nipošto isforsiran. Taj je smisao za nas kršćane logičan. Ni doslovno tumačenje nije nipošto neka vlastoljubiva dama, smiješeći se ona poput sestre uza se trpi i alegoriju, simbolično ili parabolično prikazivanje, slobodnu, laganu, iz ljubavi rođenu igru misli... Moliti se, dakle, u smislu igre, u igri sa smislom: čitava stvarnost struji u tekst i obuhvaća njegove riječi. Obraća mu se Novi Zavjet i čitav suvremeni život.

Pirmin Hugger, Umijeće moljenja psalama

Ako se neka misao uvijek ponovno vraća, treba pitati za potrebu koja se u njoj očituje. Ako se ta potreba prizna, ako se dopusti da joj se približi i onda se s njom igramo, može se dogoditi da iščezne. Upravo to se dogodilo nekom starom ocu koji se tri godine uzalud mučio s mišlju da posjeti nekoga subrata:

Konačno, reče on sebi: Zamisli da si došao k tome starcu i da mu kažeš: »Jesi li dobro, oče? Već dugo želim vidjeti Vašu svetost.« Tada uze posudu s vodom, opere se te zaigra ulogu starca: »Dobro da si došao, brate. Oprosti, puno si se trudio zbog mene. Gospodin ti platio.« Tada je skuhao jelo, dobro pojeo i popio i smjesta je nestalo borbe.

Potreba za povjerenjem i priznanjem te čežnja za prijateljstvom ne može se jednostavno suzbiti. Također ne pomaže u napredovanju ako se od svoje potrebe pravi zahtjev, ako se prisvaja pravo koje nekome drugom pripada. Neke redovničke osobe misle da je za njihovu duhovnu ravnotežu bezuvjetno potrebno prijateljstvo s nekim muškarcem, odnosno s nekom ženom. Oni ne priznaju otvoreno svoju čežnju i bol zbog neispunjene čežnje, nego je skrivaju iza zahtjeva da to pripada intenzivnom duhovnom životu. Prihvatiti neku misao, neku želju ili potrebu znači sasvim se uživjeti u nju. I onda se može dogoditi ono što se događalo nekom starom ocu koji se igrao sa svojom potrebom. Važno je da se misao na taj način smiri. Pripovijeda se o ocu Olimpiju, kako je dopustio u sebi želju za ženom i na taj način našao mir:

Oca Olimpija iz Kellije napastovale su nečiste misli govoreći mu: »Idi i oženi se!« On tada ustane, pripremi glinu, načini od nje ženu i reče: »Evo, to je tvoja žena. Sada moraš mnogo raditi da je prehraniš. I radio je s velikom marljivošću. Sljedećeg dana ponovno pripremi glinu te od nje oblikova kćer govoreći: »Tvoja žena je rodila! Sada moraš još više raditi da bi prehranio i odijevao svoje dijete.« S takvim radom se istrošio te reče: »Ne mogu više podnositi napor.« Tada je zaključio: »Ako ne možeš podnositi napor, onda ne traži više ni ženu.« Bog je vidio njegovo nastojanje te ga je oslobodio borbe i on je našao mir (Izreke 571).

Ova otačka izreka pokazuje kako su monasi pristupali svojim potrebama bez straha, kako su ih stavljali pred Boga s namjerom da ih se malo pomalo oslobode. Abba Olimpije ne odbacuje svoju želju za ženom i djecom. On je pripušta u sebe, u svoje tijelo, u svoje ruke kojima oblikuje ženu od gline. Njegova želja je postala tako opipljiva. Možda nam se čini previše jednostavan način to kako se uvjerio da ne može ispuniti svoju želju jer da bi tada morao previše raditi. Ovdje je odlučujuće slobodno ophođenje sa željama i potrebama. One se ne suzbijaju, nego ih se uzima k sebi; s njima se upušta u dijalog te ih se integrira tako da se u čovjeku smire.

Poimen daje još jedan savjet. Nekom bratu koji se stidio očitovati mu svoje bogohulne misli, koje su mu uvijek iznova izvirale, reče:
Ne brini, dijete! Nego, kad ti dođe misao, tada pomisli: »Nemam ništa s tobom. Tvoje vrijeđanje neka padne na tebe, sotono! Te stvari moja duša ne želi. A svaka stvar koju duša ne želi samo je kratkog vijeka.« Odatle brat ode tada ozdravljen (Izreke 667.).

Iako je misao u njemu, on se od nje distancira. Nije se s njom poistovjetio, ne preuzima zbog nje nikakvu odgovornost i zato ne mora zbog nje sebi ništa prigovarati. Smatra je nečim stranim, što mu sotona nameće, a s čime on ne želi imati posla. Predodžba da ružna misao potječe od demona pomaže monahu da se od nje distancira te da se s tom mišlju ophodi kao s izvanjskim neprijateljem. U najmanju ruku oslobađa ga od samoprigovora, u što mnogi upadaju čim otkriju u sebi takve neprikladne misli.

Anselm Grün, Unutarnji poticaji, Teovizija, 2002.

Najomiljenija metoda starih monaha u ophođenju s mislima koje su ih mučile bilo je suprotstavljanje pozitivnih unutarnjih nagovaranja negativnim. Pored toga načina, upućuju monaški autori i na druge putove. Nekoliko primjera iz otačkih izreka osvijetlit će različite metode:
Stari otac Poimen pripovijedao je o starom ocu Izidoru: Njegove misli mu rekoše: »Ti si velik čovjek!« On reče sebi: »Da nisam možda od onih velikih ljudi sličnih Antunu? Ili sam postao kao otac Pambo? Ili kao ostali oci koji su se Bogu sviđali?« Čim bi on to tako izveo, smirio bi se. Ako bi ga neprijatelji (demoni) htjeli ispuniti malodušnošću da će uza sve biti bačen u pakao, rekao bi im: »Ako budem bačen i u pakao, naći ću vas ispod sebe« (Izreke 362.).

Izidor započinje ovdje dijalog s mislima. Ne tjera ih pozitivnim nagovaranjima, nego razgovara s njima, pita ih što misle te ih pitanjima dovodi do besmisla. Ne odbija jednostavno negativne misli da će ići u pakao, nego ih pripušta, a onda im oduzima oštricu. Ako je misao i istinita, nije tako opasna. Mnogim ljudima dolaze ponovno sumnje. Sumnjaju o svojoj odluci, o svom bračnom partneru ili o svom zvanju. Često ništa ne koristi potiskivanje tih sumnja ili zabrinjavanje što dolaze. One će uvijek ponovno dolaziti i tjerati nas u tjeskobu i nesigurnost. Ako sumnju pripustimo i reknemo: »Dobro, neka je tako, ali... usprkos tome, odlučujem ovako, usprkos tome, ostajem uz svoga partnera«, tada oduzimam sumnji njezinu snagu i ona me više ne muči. Nismo više pod pritiskom da moramo argumentima oduzeti snagu sumnji. Pripuštamo takve sumnje te se mirno s njima ophodimo.

Slična je metoda o kojoj pripovijeda majka Teodora. Ona drži da nam demoni često nametnu misli da smo bolesni i bez snage te da ne možemo ići na službu Božju. Pokazuje na primjeru nekog monaha kako treba reagirati na takva nagovaranja:
Bio neki monah koga je prije polaska na službu Božju uhvatila groznica i drhtavica, a u glavi je osjećao napetost. Reče on tada sebi: »Gle, bolestan sam i moguće je da ću umrijeti. Moram se zato pribrati i prije nego što umrem, poći ću na sastanak.« S tom misli prisilio je samoga sebe i pošao na službu Božju. Kad je služba završila, prestala je i groznica. Još jednom je odolio takvoj misli, došao na sastanak i pobijedio misao (Izreke 311.).
Monah popusti, dakle, mislima koje ga nagovaraju da je bolestan. On ih potvrđuje. Ali, jer je tako kako misli kažu, mora ići na službu Božju. Često ne vodi do uspjeha izravna borba protiv neke misli koja u nama uvijek ponovno izranja. Što joj više zabranjujemo, ona u nama sve češće izranja te nas tako intenzivnije muči. Ako misao pripustimo i priznamo, možemo joj zaokrenuti smjer i svladati je.

Subrat mi je pripovijedao o nekom mladiću koji je mogao točno opisati koje psihičke smetnje ima i što se s njim događa. Ali mu ništa nije koristilo opisivanje svoje bolesti. U razgovorima sa subratom sinuo mu je konačno jedan trik. Kad bi se zatekao da analizira svoje prisilne predodžbe, rekao bi sebi: »Dobro, moj učitelj u meni mi kaže da ne mogu učiti, da moram leći, da sam preslab te da ne mogu izići na kraj sa svojim problemima, ali ja kažem: Ja ću, usprkos tome, učiti i poći odmah igrati nogomet.« Njegovo vlastito ja reagiralo je na negativna nagovaranja njegova učiteljskog ja. Nije dao da ga svladaju »pametne« misli koje su u njemu kolale. On ih je priznao. Dobro, tako je. Nije ih želio odbiti dokazima, ali im je suprotstavio vlastitu reakciju. A ta reakcija je bila njegova osobna odluka s kojom je nadvladao prevlast loših misli.

Brat dođe k starom ocu Poimenu i reče: »Oče, dolaze mi razne misli te sam u opasnosti zbog njih.« Starac ga odvede van i reče mu: »Raširi svoj plašt i zadrži vjetar!« On odgovori: »To ne mogu!« Tada mu reče starac: »Ako to ne možeš, onda ne možeš zapriječiti ni mislima da ti dođu. Ali tvoja je zadaća da im se suprotstaviš« (Izreke 602.).
Nemojmo se čuditi ni zbog jedne misli koja u nama izvire, taman da je ne znam kako zla i neprikladna, sebična i gruba. Ne trebamo biti tjeskobni ako u sebi otkrijemo mržnju i zavist, ljubomoru i gorčinu, ili ako opazimo da nekome želimo smrt. Ne treba sebi prigovarati da nam takvo što ne smije doći na pamet, da smo u temelju zli jer imamo takve misli. Ne treba se prepasti ni pred jednom misli u sebi. To nam ništa ne koristi i tjera nas u strah i u nekorisna samopredbacivanja.

Pravilna reakcija jest pred sobom priznati: »Da, ta i ta misao jest u meni. Ja mu želim smrt. Osjećam u sebi mržnju, ubilačke misli, ljubomoru, želju da se s drugim razračunam. Prihvaćam svoju misao, ali ne želim djelovati po njoj. Borim se s njom ispitujući joj korijene: Odakle ta misao dolazi? Što o meni kaže? Koja dobra snaga se krije u njoj? Koja čežnja se u njoj izražava? Na koje unutarnje rane me upućuje? Kako me silno mora boljeti moja rana kad tako mislim o drugima?« Umjesto da misao zabranjujemo, pripuštamo je da bismo se s njom mogli otvoreno boriti. Samo tako je možemo svladati, bez stalnog straha da bi se mogla ponovno pojaviti. Neki ljudi se osjećaju kao opsjednuti nekom negativnom misli jer im se pojavljuje u neprikladnim okolnostima. Ako, kao Poimen, bez straha promatramo misli, a onda se s njima otvoreno borimo, nećemo nikada biti »opsjednuti« bilo kojom misli. Misli neće postati prisilne, nego će postati protivnik s kojim se borimo s povjerenjem da nam Bog daje pobjedu. Ima, doduše, ljudi kojima nije dobro da pripuste k sebi negativne misli pa da se onda s njima bore. Oni odmah trebaju odbiti misao, a ne boriti se s njome. Koji je put bolji, ovisi o pojedincu, o njegovoj opterećenosti i otpornosti.

Anselm Grün, Unutarnji poticaji, Teovizija, 2002.

Prvi preduvjet čiste molitve u kojoj postajem jedno s Bogom jest sloboda od strasti. Ali, konačno, radi se o slobodi od samoga sebe. Ja trebam sebe predati Bogu. Samo tako ću ga naslutiti u svojoj najdubljoj nutrini.
«Čezneš za tim da moliš? Onda daj sve, i sve će ti biti dano.» Prava molitva je za Evagrija stanje postojana mira. Ona vodi čovjeka «do najviših visina stvarnosti» i daje mu postati jedno s Bogom. Ali ova molitva nije samo izvan nas, nego je ona isto tako i u nama. Contemplatio je put u dio duše slobodan od strasti u kojemu čovjeka od Boga ne dijele nikakva misao i nikakav osjećaj, nikakva slika i nikakva predodžba. Mistici su različito opisali ovaj dio čovjeka slobodan od strasti. Tako Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija o najnutarnjijoj odaji dvorca duše. Ondje stanuje Bog i onamo inače nitko drugi nema pristupa: ni ljudi, ni problemi, ni misli ni osjećaji, ni brige ni tjeskobe. Molitva je put u ovo mjesto nutarnje tišine, u ovaj prostor koji je ispunjen jedino Bogom. Ovaj prostor čiste šutnje je u svakome od nas. Ali je vrlo često zatrpan. U molitvi ponovno stvaramo pristup na ovo mjesto. Probijamo svijet misli i osjećaja, probijamo sloj smeća duše koje se nakupilo u našemu srcu da bismo prodrli do ovoga mjesta ljubavi i mira, do ovoga Božjega mjesta u sebi.
Postoje dva načina molitve: izraziti pred Bogom svoj život, ispripovjediti i pred Boga staviti sve što se u meni javlja. A zatim ostaviti postrani svakodnevicu, misli i osjećaje i sići u prostor na kojemu se nastanio samo Bog. Na ovome mjestu slutim da je molitva za mene blagodat, oslobođenje, predah. Ona je širok prostor u koji se u molitvi probijam. Nitko me ne suzuje. Bog daje da ondje budem širok, slobodan, pravi. Dolazim u dodir ne samo s Bogom, nego po njemu i sa svojom vlastitom pravom jezgrom. U Bogu nalazim i jedan nov način prema sebi. I ondje mogu na nov način odgovoriti na pitanje tko sam zapravo ja. Ja nisam samo onaj koji je određivan svojom prošlošću, svojim odnosima, svojim poslom, svojim osobnim osjećanjem, nego sam dodirnut Bogom, ja sam u neposrednu odnosu s Bogom. Ja sam onaj u kome stanuje sam Bog. Da, ja sam onaj u kome Bog govori svoju riječ, jedinstvenu riječ koju govori samo u meni. Prodrijeti u taj Božji prostor također znači dodirnuti tajnu vlastitoga sebstva, naći sebe. U ovome prostoru nitko nada mnom nema vlasti, tu do mene ne dopiru brige svakodnevice, tu sam i za ljude nedostupan, tu sam jedino s mojim Bogom. A riječ svete Terezije, da je Bog jedini dostatan, postaje ovdje iskustvo sreće. Terezija ovdje ne misli na moralni apel sve ostaviti, nego opisuje svoje vlastito iskustvo da je u Bogu sve našla, da je sjedinjenje s Bogom dostatno da ispuni njezinu najdublju čežnju. Srce se u Bogu smiruje , tu se ono širi i smije kušati sreću koju mu Bog dariva. Ovo mjesto, na koje nas molitva konačno uvodi, pobliže je opisala transpersonalna psihologija. Ona je točka na kojoj prestaju sva poistovjećivanja s našim problemima, na kojoj sebe više ne definiramo polazeći ni od svijeta, ni od našega učinka, ni od našega dobrog raspoloženja, ni od naklonosti i priznanja, ni od naših odnosa, niti polazeći od naše psihičke zrelosti. Na ovome mjestu, posred nas, nailazimo na transcendenciju, na Boga koji nadilazi naše Ja i upravo nas tako vodi do tajne vlastitoga Ja. Budući sebe više ne definiramo polazeći od svijeta nego od Boga, svijet nema nad nama više nikakve moći. Ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i osuđivanjima, više do nas ne dopiru. Na mjestu čiste molitve samo Bog ima pristup k nama. I on nas oslobađa od svake izvanjske sile, i od vlasti vlastitoga nad-ja, od vlasti naših vlastitih očekivanja i zahtjeva. U molitvi uranjamo u temelj svoga života, koji je čista milost, ne više naša zasluga, u temelj koji je ispunjen još jedino Bogom a ne više ljudima, ne više ni našim malim Ja koje hoće sve zadržati. Kad same sebe ostavimo na ovome mjestu, naslutit ćemo da nam Bog dariva istinsku slobodu i da nas Bog konačno uvodi u tajnu vlastitoga Ja.
Monasi govore u mnogim slikama o tome da se u molitvi moramo povući na mjesto čiste šutnje. Tako Izak iz Ninive veli: «Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari! Jer i ove i one jedno su te isto. Ulazeći gledat ćeš oboje! Ljestve do nebeskoga kraljevstva skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Zaroni, uklonivši grijeh, u sebe, ondje ćeš naći stube po kojima možeš sići.»
Molitva je dakle put u nutarnju riznicu, u prostor u nama u kojemu stanuje sam Bog. Sve bogatstvo, koje možemo zadobiti, nalazi se u nama. Mi se samo moramo u šutnji i u molitvi okrenuti prema unutra i probiti do ovoga mjesta na kojemu ćemo s Bogom otkriti sve bogatstvo svoga života, blago na njivi, dragocjen biser, radi kojega se isplati sve drugo prodati.
Za Bernarda iz Clairvauxa je put do ovoga nutarnjega mjesta ujedno i put u ponor božanske šutnje, u krilo Očevo: «Od šutnje dolazi sva snaga. U šutnji se spuštamo u Očevo krilo i opet s njegovom vječnom Riječju iz njega izlazimo. Počinuti u Božjim ponorima znači spas za smutnje svijeta. Božji mir sve smiruje.»
Bernard time opisuje cilj molitve: osloboditi se svih misli koje ometaju, uroniti u ponor božanske ljubavi, ondje se u šutnji smiriti, ozdraviti, pomiren sa sobom i svojim Bogom i tako pomiren s čitavim svijetom, sasvim prisutan, posve pravi, čist i jasan, životan i slobodan. Susret s Bogom je konačno sjedinjenje s Njim i time stjecanje novoga identiteta, uranjanje u Očevo krilo i zajedno s Kristom, vječnom Riječju, ponovno izranjanje kao nov čovjek. Molitva kao susret je preobrazba, novo stvaranje čovjeka po vječnome Ocu.

André Louf rođen je 1929. g. u Leuvenu. Stupio je 1947. g. u trapističku opatiju Mont des Cats u Francuskoj. Nakon svećeničkog ređenja 1955. godine studira u Rimu teologiju i biblijske znanosti. Godine 1963. izabran je za opata opatije Mont des Cats i tu je dužnost obnašao više od 25 godina.

1997. g. odlazi na jug Francuske kako bi živio pustinjačkim životom i proučavao spise crkvenih otaca i monaških autora. U nas je poznat kao autor izvrsne knjige Gospodine, nauči nas moliti.

Zbog bolesti André Louf vratio se prije nekoliko tjedana u opatiju Mont des Cats, gdje je i umro 12. srpnja 2010.

Počivao u miru Božjem!

Molitva za monahe i monahinje

Svemogući Bože, po blaženom si sluzi svome Benediktu pružio Crkvi divan uzor evanđeoskog života, nasljedovanja Isusa Krista. Obnovi u našim zajednicama ljubav prema duhovnom životu po Pravilu sv. Benedikta. Oživi u svakom monahu i monahinji duh sabranosti, šutljivosti, poslušnosti i poniznosti. Nadahni smisao za žrtvu, za skladan zajednički život onih koji žele tražiti samo Tebe.
Osobito nas obdari jednostavnošću i siromaštvom da u zamamnim ponudama što nam ih nudi današnji svijet, ništa i nikad ne pretpostavimo Tebi te Tvojom snagom odolijevamo napastima iznutra i izvana. Učini da se u svemu našem životu: u molitvi, radu i odmoru slaviš Ti, a Tvoj Duh neka učini da naši samostani budu oaze mira i molitve kamo će hrliti oni koji će nastaviti ovu službu Tebi posvećena života. Amen.


Molitva sv. Benediktu, zaštitniku Europe

Sveti Benedikte, koji si životvornom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas bliz svojim nebeskim zagovorom da europski narodi nadu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.

Molitve preuzete iz Benediktinskog molitvenika, Verbum, 2005.

DVANAEST STUPNJEVA PONIZNOSTI

XII. Očitovati uvijek poniznost srca i tijela očima uprtim u zemlju.
XI. Neka monah govori malo mudrih riječi, ali nikada povišenim glasom.
X. Neka ne bude sklon i pripravan na smijanje.
IX. Šutjeti ako nije pitan.
VIII. Poštivati ono što zahtijeva opće pravilo u samostanu.
VII. Smatrati sebe i očitovati se nižim od svih.
VI. Upoznavati i vjerovati da je nekoristan i nedostojan za sve.
V. Ispovijedati (priznavati) pogrješke.
IV. Poslušno prihvaćati poteškoće i neprilike.
III. Podložiti se potpunom poslušnošću starijima.
II. Ne ljubiti svoju volju.
I. U strahu Božjem neprestano se čuvati grijeha.

Ovi stupnjevi poniznosti su po redu penjanja. Na prva dva stupnja uzići treba prije povlačenja u samostan; od ove točke, tko se popne na treći stupanj, mora se podložiti starješini.


DVANAEST STUPNJEVA OHOLOSTI PO SILAZNOM REDU

I. Znatiželja koja nas - očima i drugim osjetilima -zabavlja stvarima što se nas ne tiču.
II. Ležernost duha, što se očituje pri izgovaranju bilo veselih bilo žalosnih vijesti nehajnim načinom.
III. Neumjesno veselje, što se očituje u lakoći smijanja.
IV. Razmetanje, što se očituje u pretjeranom govoru.
V. Posebno hvaljenje sama sebe prikazivanjem svojih privatnih poslova.
VI. Drskost smatrati sebe svetijim od svih.
VII. Obijest miješanja u sve stvari.
VIII. Braniti se od pogrješaka nepriznavanjem.
IX. Prividna ispovijed (priznanje) što se javno očituje po strogim nalozima i zapovijedima.
X. Buna protiv starješine i braće.
XI. Sloboda griješenja.
XII. Navika griješenja.

Ova se dva posljedna stupnja oholosti ne mogu sniziti ostajanjem u samostanu.
U prvih šest stupnjeva očituje se prijezir prema braći, u četiri sljedeća prijezir prema starješini, a u dvama posljednjima prijezir prema Bogu.

Prema sv. Benediktu napisao Sv. Bernard, crkveni naučitelj

Gospodine,
ne tražim da ne trpim,
nego da mi pomogneš trpjeti.
Ne tražim da se ne bojim,
nego da se sprijateljim s trpljenjem.
Ne tražim da me oslobodiš od kušnji,
nego da me ohrabriš u suočavanju sa svojim životom i smrću.
Ne molim samilost,
nego da mi daš strpljivosti
i nade u Svjetlost.
Ne molim za mudrost
nego da mi daš povjerenja u Te.
Ne tražim snagu za sutra,
nego želim čitavim srcem
biti s Tobom u savezu,
da prihvatim s Tobom
svoje danas i svoje sutra.
Ne budi daleko,
budi u meni zauvijek!
Amen.

P. Danijel Hekić, OFM