Pregled posta

O molitvi

Prvi preduvjet čiste molitve u kojoj postajem jedno s Bogom jest sloboda od strasti. Ali, konačno, radi se o slobodi od samoga sebe. Ja trebam sebe predati Bogu. Samo tako ću ga naslutiti u svojoj najdubljoj nutrini.
«Čezneš za tim da moliš? Onda daj sve, i sve će ti biti dano.» Prava molitva je za Evagrija stanje postojana mira. Ona vodi čovjeka «do najviših visina stvarnosti» i daje mu postati jedno s Bogom. Ali ova molitva nije samo izvan nas, nego je ona isto tako i u nama. Contemplatio je put u dio duše slobodan od strasti u kojemu čovjeka od Boga ne dijele nikakva misao i nikakav osjećaj, nikakva slika i nikakva predodžba. Mistici su različito opisali ovaj dio čovjeka slobodan od strasti. Tako Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija o najnutarnjijoj odaji dvorca duše. Ondje stanuje Bog i onamo inače nitko drugi nema pristupa: ni ljudi, ni problemi, ni misli ni osjećaji, ni brige ni tjeskobe. Molitva je put u ovo mjesto nutarnje tišine, u ovaj prostor koji je ispunjen jedino Bogom. Ovaj prostor čiste šutnje je u svakome od nas. Ali je vrlo često zatrpan. U molitvi ponovno stvaramo pristup na ovo mjesto. Probijamo svijet misli i osjećaja, probijamo sloj smeća duše koje se nakupilo u našemu srcu da bismo prodrli do ovoga mjesta ljubavi i mira, do ovoga Božjega mjesta u sebi.
Postoje dva načina molitve: izraziti pred Bogom svoj život, ispripovjediti i pred Boga staviti sve što se u meni javlja. A zatim ostaviti postrani svakodnevicu, misli i osjećaje i sići u prostor na kojemu se nastanio samo Bog. Na ovome mjestu slutim da je molitva za mene blagodat, oslobođenje, predah. Ona je širok prostor u koji se u molitvi probijam. Nitko me ne suzuje. Bog daje da ondje budem širok, slobodan, pravi. Dolazim u dodir ne samo s Bogom, nego po njemu i sa svojom vlastitom pravom jezgrom. U Bogu nalazim i jedan nov način prema sebi. I ondje mogu na nov način odgovoriti na pitanje tko sam zapravo ja. Ja nisam samo onaj koji je određivan svojom prošlošću, svojim odnosima, svojim poslom, svojim osobnim osjećanjem, nego sam dodirnut Bogom, ja sam u neposrednu odnosu s Bogom. Ja sam onaj u kome stanuje sam Bog. Da, ja sam onaj u kome Bog govori svoju riječ, jedinstvenu riječ koju govori samo u meni. Prodrijeti u taj Božji prostor također znači dodirnuti tajnu vlastitoga sebstva, naći sebe. U ovome prostoru nitko nada mnom nema vlasti, tu do mene ne dopiru brige svakodnevice, tu sam i za ljude nedostupan, tu sam jedino s mojim Bogom. A riječ svete Terezije, da je Bog jedini dostatan, postaje ovdje iskustvo sreće. Terezija ovdje ne misli na moralni apel sve ostaviti, nego opisuje svoje vlastito iskustvo da je u Bogu sve našla, da je sjedinjenje s Bogom dostatno da ispuni njezinu najdublju čežnju. Srce se u Bogu smiruje , tu se ono širi i smije kušati sreću koju mu Bog dariva. Ovo mjesto, na koje nas molitva konačno uvodi, pobliže je opisala transpersonalna psihologija. Ona je točka na kojoj prestaju sva poistovjećivanja s našim problemima, na kojoj sebe više ne definiramo polazeći ni od svijeta, ni od našega učinka, ni od našega dobrog raspoloženja, ni od naklonosti i priznanja, ni od naših odnosa, niti polazeći od naše psihičke zrelosti. Na ovome mjestu, posred nas, nailazimo na transcendenciju, na Boga koji nadilazi naše Ja i upravo nas tako vodi do tajne vlastitoga Ja. Budući sebe više ne definiramo polazeći od svijeta nego od Boga, svijet nema nad nama više nikakve moći. Ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i osuđivanjima, više do nas ne dopiru. Na mjestu čiste molitve samo Bog ima pristup k nama. I on nas oslobađa od svake izvanjske sile, i od vlasti vlastitoga nad-ja, od vlasti naših vlastitih očekivanja i zahtjeva. U molitvi uranjamo u temelj svoga života, koji je čista milost, ne više naša zasluga, u temelj koji je ispunjen još jedino Bogom a ne više ljudima, ne više ni našim malim Ja koje hoće sve zadržati. Kad same sebe ostavimo na ovome mjestu, naslutit ćemo da nam Bog dariva istinsku slobodu i da nas Bog konačno uvodi u tajnu vlastitoga Ja.
Monasi govore u mnogim slikama o tome da se u molitvi moramo povući na mjesto čiste šutnje. Tako Izak iz Ninive veli: «Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari! Jer i ove i one jedno su te isto. Ulazeći gledat ćeš oboje! Ljestve do nebeskoga kraljevstva skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Zaroni, uklonivši grijeh, u sebe, ondje ćeš naći stube po kojima možeš sići.»
Molitva je dakle put u nutarnju riznicu, u prostor u nama u kojemu stanuje sam Bog. Sve bogatstvo, koje možemo zadobiti, nalazi se u nama. Mi se samo moramo u šutnji i u molitvi okrenuti prema unutra i probiti do ovoga mjesta na kojemu ćemo s Bogom otkriti sve bogatstvo svoga života, blago na njivi, dragocjen biser, radi kojega se isplati sve drugo prodati.
Za Bernarda iz Clairvauxa je put do ovoga nutarnjega mjesta ujedno i put u ponor božanske šutnje, u krilo Očevo: «Od šutnje dolazi sva snaga. U šutnji se spuštamo u Očevo krilo i opet s njegovom vječnom Riječju iz njega izlazimo. Počinuti u Božjim ponorima znači spas za smutnje svijeta. Božji mir sve smiruje.»
Bernard time opisuje cilj molitve: osloboditi se svih misli koje ometaju, uroniti u ponor božanske ljubavi, ondje se u šutnji smiriti, ozdraviti, pomiren sa sobom i svojim Bogom i tako pomiren s čitavim svijetom, sasvim prisutan, posve pravi, čist i jasan, životan i slobodan. Susret s Bogom je konačno sjedinjenje s Njim i time stjecanje novoga identiteta, uranjanje u Očevo krilo i zajedno s Kristom, vječnom Riječju, ponovno izranjanje kao nov čovjek. Molitva kao susret je preobrazba, novo stvaranje čovjeka po vječnome Ocu.



Post je objavljen 18.07.2010. u 23:51 sati.