monasticism

Franjo na samotnim mjestima

Životni program sv. Franje bio je u svemu slijediti stope Isusove. Tome je pripadalo ispunjavanje misionarske zadaće ali i pustinjački život (život u osami i povučenosti). Očito je boravak u povučenosti odgovarao njegovoj naravi. Osjećao je kako je tišina i osama za njega plodonosna; prije svega vidio je i u tome načinu života nasljedovanje Isusa. Franjo je osjećao: razdoblja njegova povlačenja u osamu morala su u njegovu životu dobiti svoje stalno mjesto. Vjerojatno se uvježbavao u ovo vrijeme osame. On je već u razdoblju svoga obraćenja započeo u svome životu s uprizorenjem ove Isusove strane.
Franjo je otkrio da se Isus s vremena do vremena povlačio u osamu: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ (Mk 1, 35). Ili: „On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.“ (Mk 6,45). Povlačenje u pustinju i četrdesetodnevni post prethodili su Isusovom javnom djelovanju. Javno je Isusovo djelovanje trajalo, ako se sve skupi, najviše tri godine. Kako je to kratko razdoblje! Kako je značajno bilo razdoblje od prijašnjih trideset godina kao i vrijeme njegovog javnog djelovanja kad nije poučavao i nije se borio i činio čudesa. Za Isusa je ta šutnja uvijek imala prednost pred govorom, a velikodušnost ljubavi pred akcijom i djelima. Prije važnih odluka povlačio se „na onu stranu“ u tišinu, ili na „goru“. Izbor apostola, besjeda o kruhu, smrtna muka u Getsemaniju jesu primjeri za to. Očito je da je Isus tražio šutnju, odvojenost i tišinu jer je ona pratvar od koje nastaje molitva. Tražio je šutnju da bi među mnogim glasovima koji su prodirali k njemu mogao osluhnuti Očevu riječ. Tražio je osamu da bi otkrio volju Očevu i da bi se njoj podložio. Isus je uvijek tražio i nalazio vrijeme u kojem se prije svega povlačio da bi tražio zajedništvo s Ocem.

OBUZDAVATI SVOJA IZVANJSKA OSJETILA

Franjo je želio upoznati i uvježbati taj život u tišini i povućenosti. O tome svjedoče mnoge franjevačke pećine i špilje kao što su Carceri iznad Asiza, sv. Urban kod Narnija, četiri pustinjačke nastambe kod Rietija… sve do gore La Verne. Njegov životopisac T. Čelanski primjećuje: „Postao je neosjetljiv na bilo kakvu izvanjsku buku, posvuda je obuzdavao unutarnjom snagom svoja izvanjska osjetila, savladavao je stresove samo da bi posve bio slobodan za Boga.
U pukotinama stijena gnijezdio se i u kamenim udubinama imao je svoje boravište. Birao je osamljena mjesta da bi svoja osjetila mogao posve usmjeriti prema Bogu. Nije se predao besposlici kad je vidio da dolazi neko vrijeme da se dade na posao i da se rado posveti spašavanju duša. Molitva je bila njegova najsigurnija luka…u osamljenim i napuštenim crkvama provodio je često sam cijele noći u molitvi.“ (1Čel 71)
Franjo je osjećao kako su važna ta mjesta i to vrijeme tišine. Ona su postala za njega razdobljima u kojima se mogao osloboditi svega. Poziv Isusov glasi: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28). Kad je prolazio kroz sela i gradove ljudi su Franji često povjeravali svoje brige i terete, a on ih je primao na sebe, ali ga je to i umaralo. Znao je da taj teret mora predati dalje Gospodinu da ga odviše ne pritišće.

MJESTO ZA RAZGOVOR

Franji je tišina i osama bilo i mjesto očekivanja ispunjeno čežnjom, mjesto gdje osluškuje glas svoga ljubljenog Isusa u svojoj nutrini. Imamo izviještaj kako se rukom udarao u prsa: mislio je da kuca na vrata svome Gospodinu, da mu ih Isus otvori i da mu dopusti da ga prepozna. Kad u sebi nije nalazio ulaz do Gospodina, uzimao bi Bibliju u ruke, čitao Isusove riječi i puštao da mu one progovore. Naravno, nije Franjo uvijek bio samo u stavu onoga koji sluša, on je njegovao također povjerljive razgovore. Toma Čelanski izvještava: „U šumama i samotištima u vrijeme molitve, gajeve bi napunjao uzdasima, mjesta bi škropio suzama, u prsa bi se udarao pesnicom. Ondje je pronalazio kao neko skrovitije samotište, često bi i s riječima razgovarao s Gospodinom… ondje je s njime razgovarao kao s prijateljem…“ (2Čel 95). Tišina je njemu prije svega mjesto za molitvu. Njegova je molitva našla svoj izraz u izrečenoj ili pjevanoj riječi. Katkada i u pokretima. Ovdje se razvila njegova stvaralačka snaga…

ZAŠTIĆENI ŽIVOT

Samotnik moli cjelovito: svojim osjetilima, svojim tijelom ali i svojom naravi; da, cijeli je čovjek sadržan u njegovu odnosu prema Bogu. Sve postaje pokretom, plesom. Na primjer, on se ispruži na podu pred oltarom, širi ruke i udara u prsa te plače. Njegova se molitva odlikuje redovitošću i postojanošću. To su bili utvrđeni rituali koje je Franjo njegovao u samotištu. Mnogo je toga radio u ritmu. Kao što je Isus poveo sa sobom mali krug svojih učenika u osamu i tišinu, tako je i Franjo činio sa svojom braćom. Naseljavali su se pojedinačno u špiljama ili kolibama, a sastajali su se na jednom središnjem mjestu, u bogomolji ili crkvici na molitvu i duhovne razgovore. Svetac je osjećao da se pustinjački način života mora brižno održavati i štititi. Zato je napisao kratke upute, tzv. „Pravilo za samotište“. Majke se brinu za tjelesno dobro sinova. Zaštićuju ih od ljudi da mogu doista imati osiguranu nesmetanu tišinu i osamu. Sinovi se posvećuju meditaciji, molitvi, čitanju Pisma. Nakon nekog određenog vremena, oni zamijene mjesta. Sinovi postaju majke, a majke sinovi. Franjo je smatrao da se vrijeme zemaljskog života odvija u ritmu izmjena između intenzivnog djelovanja i razdoblja tišine i povlačenja u osamu.

Napisao: Anselm Kraus
Prevela: Ljerka Jovanov
Objavljeno u: „Brat Franjo“ 5/2004.

Razgovor s Marie-Bernard de Wilde d’Estmael

Sestro Marie-Bernard de Wilde d’Estmael, vi ste cistercitska monahinja, odnosno trapistkinja u Belgiji. Hvala vam što ste ljubazno pristali na ovaj intervju namijenjen hrvatskoj javnosti gdje su red cistercita i trapistička reforma gotovo nepoznati.
Hrvatska je zemlja gotovo 14-stoljetne kršćanske tradicije. Njezina je duga povijest proživjela mnoga burna razdoblja, ali je isto tako upoznala bogato nasljeđe samostana Reda sv. Benedikta, a zatim mnogo kasnije osnovano je i nekoliko vrlo poznatih cistercitskih samostana kao na primjer opatija u Topuskom, zatim opatija “Valis aurea” u Kutjevom te u Zagrebu i okolici Zagreba. Ti su samostani nestali tijekom proteklih stoljeća čime je naša Crkva u svojoj srži postala siromašnijom za izuzetno važnu dimenziju kontemplativnog života. Kakvo je vaše mišljenje o ulozi monaštva benediktinske, cistercitske ili trapističke tradicije u Crkvi i suvremenom društvu Europe?

- Benediktinci i cisterciti sudjelovali su u duhovnom i kulturnom stvaranju Europe. Njihov se utjecaj vidi u arhitekturi, poljoprivrednom razvoju, pa čak i u društvenim i političkim ustanovama. Sveti Benedikt jedan je od zaštitnika Europe. U današnje vrijeme, mislim da je uloga monaštva malo skromnija.

Monasi i monahinje svjedoci su Božje apsolutnosti. Njihova osnovna uloga je molitva. Oni u Crkvi neprestano oživljavaju nadu u vječni život i svjedoče bratsku ljubav moguću među svim ljudima koji su djeca istog Oca. Oni su u današnjem svijetu prisutni na diskretan način, tako što nude gostoprimstvo u svojim gostinjcima samostana i zrače duhovnom snagom. Monaštvo također može pridonijeti ekumenizmu i dijalogu među religijama.

Vratimo se još na trenutak u prošlost i na temu monaštva u Hrvatskoj. Doista je interesantno da su u Zagrebačkoj biskupiji, u blizini glavnog grada Hrvatske, cistercitske monahinje osnovale prvi ženski samostan u Kloštar Ivaniću 1232. godine. Mislite li da bi u današnje vrijeme bilo moguće osnovati novu cistercitsku kuću u Hrvatskoj?

- Zašto ne? Potrebno je pronaći žensku zajednicu Reda koja bi prihvatila postati Glavna Kuća novoosnovane zajednice i upustiti se u taj projekt. Zatim postoji uvjet da lokalni biskup odobri buduću monašku kuću koja će moći primiti lokalna zvanja - hrvatske djevojke koje žele živjeti životom cistercitskih monahinja.

Predstavite nam malo povijest Reda sv. Benedikta, oca monaštva na Zapadu te reforme iz Citeaux-a i iz Grande Trappe.

- Sveti je Benedikt rođen oko 480. godine u Nursiji. Studirao je u Rimu, međutim želio je jedino ugađati Bogu. Povukao se stoga u Enfide, zatim u Subiaco gdje je živio sam u spilji. Kao pobjednik u kušnjama, izgradio je samostan u blizini Subiaca, a zatim na Montecassinu. Njegovo je pravilo i dalje norma za mnoge monahe i monahinje danas. O njegovom životu znamo iz druge knjige Dijaloga svetog Grgura Velikog koji spominje nekoliko čuda. Sveti je Benedikt jednom godišnje susretao svoju sestru Skolastiku, također monahinju. Umro je 21. ožujka 547. godine.

Upravo su 21. ožujka 1098. godine, Robert de Molesme i njegova subraća stigli u Citeaux u pokrajini Burgonji kako bi osnovali Novi Samostan. Ova se reforma bilježi kao monaška obnova 11. i 12. stoljeća, u želji povratka k izvoru. Sveti će Bernard dati novi poticaj Redu snagom svojeg propovijedanja i osnivanjem brojnih samostana diljem Europe. U 17. stoljeću Opat de Rance započet će novu reformu u samostanu La Trappe, naglašavajući pokoru i tišinu.

Kako biste nam opisali specifičnost cistercitskog reda strogog opsluživanja na njegovom početku i danas?

- Osnivači iz Citeauxa, Robert de Molesme, Alberic i Etienne Harding željeli su ponovo pronaći autentičnost Pravila svetog Benedikta. Osnovali su Novi Samostan kako bi živjeli na način kako to poručuje sveti Pavao, kao novi ljudi, uskrsli s Kristom. Željeli su ponovo pronaći ravnotežu između službe Božje, lectio divina (Božanskog čitanja) i manualnog rada. Najviše su se usredotočili na kvalitetu života u zajednici i na odnose među subraćom, zatim na ljubav prema životu u zajednici i među različitim zajednicama. Jedan od prvih dokumenata Reda je “Povelja o Ljubavi“.

Formacija na početku i kasnije vrlo je važna kako bi se živjele cistercitske vrijednosti u današnjem svijetu, u jednostavnosti i vjerodostojnosti. Mnoge zajednice sve su manje brojne te napuštaju poljoprivredni rad kako bi otvorile gostinjac i prodavaonicu monaških proizvoda. U usporedbi s ostalim kontemplativnim redovima, specifičnost cistercitskog reda je molitva utemeljena na lectio divina.

Kako izgleda svakodnevni život jednog monaha, odnosno monahinje od ulaska u samostan? Čemu dajete prednost i koje su najvažnije okosnice u vašemu životu? Što je u stvari monaški život?

- Ulaskom u samostan započinje postulatura koja traje oko 6 mjeseci. Ukoliko je iskustvo pozitivno, slijedi novicijat koji započinje oblačenjem habita i eventualno primanje novog imena. Moguće je također zadržati svoje krsno ime. Monahinju se uvodi u monaški način života : Božje djelo, lectio divina, molitva i manualni rad. Nakon dvije godine novicijata, uz pristanak zajednice te ukoliko novakinja doista traži Boga i sposobna je živjeti odnose u zajednici u samoći i tišini, moći će dati privremene zavjete (na tri godine ili na godinu dana što može dva puta obnoviti). Formacija se prvenstveno odvija uvođenjem u cistercitsko nasljeđe. Nakon ove tri godine (koje se mogu obnoviti), mlada zavjetovanica potpuno slobodno daje svoj zahtjev za vječnim zavjetima. Ukoliko opatica prihvati njezin zahtjev, uz suglasnost samostanskog Kapitula, sestra obećaje stabilnost, životno obraćenje i poslušnost do smrti.

Monaški život je kršćanski život koji se po krštenju živi do kraja i u punini. To je život koji nasljeduje Krista, siromašnog, čistog i poslušnog. Život u zajednici kojeg vodi pravilo i opatica te koji je u školi služenja Gospodinu. Cistercitski samostan je škola ljubavi u kojoj se uči ljubiti Boga i svoga bližnjega.


Kako se Drugi vatikanski koncil odrazio na život vašega Reda?

- Velika se promjena događa na razini liturgije. Nakon Drugog vatikanskog koncila, latinski jezik se sve više napuštao. Trebalo je također mnogo ulagati u liturgiju na narodnom jeziku. Na Generalnom Kapitulu 1969. godine dva su važna teksta razrađena: Deklaracija Kapitula 1969. godine na temu “Cistercitskog života“ te “Statut o jedinstvu i pluralizmu“. Željeli smo sačuvati temeljne vrijednosti monaškog života cistercita, a da se ne nameće uniformnost u detaljima gdje legitimna raznolikost može postojati.

Bratski odnosi unutar zajednice također su se poboljšali te sada postoji na razini formacije bolja suradnja među samostanima.

Kako su strukture Reda organizirane, jedan samostan na primjer?

- Svaki je cistercitski samostan autonoman. S obzirom da sam monahinja, govorim u ženskom rodu. Opatica (ili Priora) koju bira zajednica je Vrhovna poglavarica. Ona odabire prioru, odgajateljicu novakinja i ekonomu koja upravlja materijalnim dobrima. Određene se odluke donose na Samostanskom Kapitulu koji se sastoji od monahinja koje su dale vječne zavjete i koje imaju stabilnost u zajednici. Opatici pomaže vijeće sastavljeno od nekoliko članova samostanskog kapitula. Samostani Reda su među sobom ujedinjeni vezom ljubavi. Poglavari zajednički izvršavaju svoju pastoralnu zadaću kada se okupe na Generalnom Kapitulu (svake tri godine). Prema Povelji o Ljubavi, samostani su međusobno povezani vezom direktnog porijekla. Svaka je zajednica na poseban način povezana s jednom zajednicom monaha čiji je opat Direktni opat. On redovno posjećuje kuće-kćeri, predsjeda izborima opatice i vječnim zavjetima.

Mogu li Pravilo svetog Benedikta i vaše Konstitucije biti nadahnuće jednoj mladoj osobi?

- Da, mislim da Pravilo svetog Benedikta i naše Konstitucije mogu biti izvorom nadahnuća mladima danas. Sveti je Benedikt vrlo blizak ljudskome biću koje ostaje u svojoj srži isto kroz sva povijesna razdoblja. U svojemu pravilu, on daje pravce vodilje koje lokalni poglavar može prilagoditi. On vodi računa o različitim temperamentima i ne želi da se itko osjeća loše u Božjoj kući. Naše su konstitucije odobrene 1990. godine što je u stvari nedavno. Prva dva dijela tiču se cistercitske baštine i kuće Božje (Samostan) te opisuju naš duhovni život.

Recite nam malo o sebi, o vremenu prije ulaska u samostan te razvoj koji pratite u zajednici i Redu? Koje su Vaše funkcije u Redu, u zajednici i što činite za svoju dušu?


- Rođena sam u katoličkoj obitelji praktičnih vjernika. Primila sam kršćansko obrazovanje u kući i u školi. Kada je trebalo odabrati studij, odlučila sam se za Religijske znanosti na Katoličkom sveučilištu Louvain la Neuve. Čitajući Novi zavjet na grčkom, jako sam željela pročitati Stari zavjet na hebrejskom te me je to dovelo do studija Biblijske filologije. Svoj sam diplomski rad pripremila na temu duhovnog puta svetog Pavla prema poslanici Filipljanima (u 3. poglavlju). Odmah nakon studija, ušla sam u samostan. Imala sam 22 godine. Prijelaz iz studentskog života u monaški život nije bio lagan. Morala sam naučiti živjeti svakodnevnim životom jedne vrlo brojne zajednice. Nakon 15 godina, odlučila sam prijeći u manju zajednicu.

Već 12 godina radim za jedan list monaške duhovnosti, Collectanea Cisterciensia, koji objavljuje temeljne članke, Bilten je monaške duhovnosti koji recenzira gotovo sve što je izdano na osnovnim jezicima o ovoj temi. Ovaj list izlazi na francuskom, obraća se prvenstveno monasima i monahinjama, ali isto tako i svima onima koji su, više ili manje, zainteresirani za monaški život. Bilten (bibliografski dio) služi studentima i istraživačima.

Zatim sam bila tajnica za francuski jezik za dva posljednja Generalna Kapitula našega Reda, 2002. godine u Rimu i 2005. godine u Asizu. Ponovo se vraćam u Asiz u rujnu 2008. godine. U svojoj zajednici zadužena sam za gostinjac i sakristiju. Također pomažem u računovodstvu te držim predavanja o Bibliji sestrama koje se školuju. Zatim odabirem čitanja tijekom obroka u blagovaonici te dva puta tjedno dajem pregled vijesti (događanja iz života svijeta i Crkve). A za svoju dušu… molim i čitam i razmatram Bibliju i djela cistercitskih Otaca. Kada osjećam nadahnuće, pišem. I također pjevam svome Bogu.

Postoje li stvari ili trenuci u vašemu životu koje je teško nositi? Odnosno, živite li radost i blisku povezanost s “tražiteljima Boga“ u monaškoj zajednici?

- Ima dana kada je život u zajednici teško nositi, ali Isus nam je rekao da je breme njegovo slatko i lako nositi. I sveti Benedikt od nas traži da u dosljednoj strpljivosti podnosimo tjelesne i duševne slabosti drugih.

Što vas nosi, što vam daje radost da budete ono što jeste?

- Nosi me ljubav Kristova prema meni, njegov pogled koji me prati, koji mi je rekao : “Dođi i slijedi me, dođi, ne boj se“. Njegova prisutnost koja je uvijek nova i koja se uvijek daje u Bibliji i u sakramentima. I moja braća i sestre Reda koji su primili isti poziv. Neka nas Krist sve zajedno vodi u vječni život.


Razgovarao: vlč. Antun Pećar

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Tražitelji Boga živoga, molite za nas!
Stupovi Crkve,
Uresi Crkve,
Mirisni tamjani,
Savršeni mističari,
Veliki pobjednici nad Sotonom,
Božji mudrozborci,
Ljubitelji Riječi,
Baklje u tami,
Ugodnici Božji,
Tješitelji Raspetoga,
Savršeni isposnici,
Veliki i moćni čudotvorci,
Pomoćnici u nevoljama,
Odlučni i odvažni Kristovi vojnici,
Krotitelji divljih zvijeri i prirodnih sila,
Odlični savjetnici zdvojnih,
Anđeoska braća,
Štovatelji Imena Isusova,
Ljubitelji samoće, šutnje i tišine,
Neprekidni molitelji,
Prijatelji pustinje,
Zaručnici Velikog Zaručnika,
Zagovornici za monaška zvanja,
Svi pustinjski Oci,

Milostiv budi, oprosti nam Isuse!
Milostiv budi, usliši nas Isuse!

Da prepoznamo i vršimo volju Očevu, molimo Te Isuse!
Da postignemo čistoću i mir srca,
Da ljubimo tišinu i šutnju,
Za savršenu poniznost,
Za savršenu ljubav,
Za Božju mudrost,
Za dar kontemplacije,
Za dar pokorništva,
Za dar neprekidne molitve kako nam Ti nalažeš,
Za odlučnost i odvažnost,
Za nova monaška zvanja,
Za milost spasenja.

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Isuse!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Gospodine, smiluj se!

Pomolimo se! Bože, koji si se udostojao podići u svojoj Crkvi duše koje
su se velikodušno odazvale Tvome pozivu da Te u samoći, šutnji,
neprekidnoj molitvi i tišini pustinje traže i koji si se dopustio naći,
molimo Te, da nam po njihovu zagovoru udijeliš milost spasenja,
da te sa njima i svim Tvojim svetima hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova. Amen.

Litanije sastavio: Igor L.

Monachi peregrini (putujući monasi) srednjeg vijeka su proveli svoj život tako da su hodali od jednog do drugog mjesta.
Pješačenje je postalo njihov oblik života. Nisu se htjeli nigdje zadržati, jer su vjerovali da mi ovdje na Zemlji nemamo doma. Nisu se vezali ni zajedno mjesto ili čovjeka, jer su htjeli biti navezani samo na Boga. Htjeli su na svojoj koži iskusiti ono što je Krist rekao za sebe - da nema gdje glavu nasloniti. (Lk 9,58)
Putujući monasi ne samo da su napuštali svoju domovinu, nego drugu, novu, nisu ni tražili. Bili su bez domovine. Razlog njihova stalnog putovanja bila je vjera, vjera u obećanje novoga svijeta prema kojem su išli. Iščekivanje Gospodina koji opet treba doći obilježilo je svaki korak njihova života. Cijelim su svojim bićem živjeli za obećani svijet, stoga su hodanjem htjeli izbjeći opasnost da se vežu za ovozemaljske stvari i tu se zauvijek nastane. Augustin savršeno rasvjetljava njihov mentalitet sljedećim riječima: "Sadašnji svijet je hodočašće. Domovina je tek onaj koji treba doći."
Odricanje svakog staništa izraz je vjere da je nebo naša jedina kuća. Tek tamo se možemo skućiti, možemo stanovati, tek tamo je domovina gdje je čovjek zaštićen i uzdignut, gdje čovjek za sebe može reći da je konačno prispio.
Kao razlog svoga hoda monasi navode Gospodina. Oni putuju zbog Krista. Bonifacije kaže da je Gospodin razlog njegova peregrinatia. U životopisima irskih monaha često pronalazimo slične obrasce. Pješače zbog Gospodinova imena, zbog Krista, iz ljubavi prema Kristu, iz ljubavi prema nebeskoj domovini, zbog spasenja duše. Za monahe je pješačenje unutarnji put, proces kojem se čovjek mora posvetiti da bi postigao samoostvarenje. Tako kaže Bessarion u svojoj izreci: Moram neprestano pješački da bih dovršio svoju trku...
On dakle mora pješačiti da bi napredovao iznutra. Vanjsko putovanje je potrebno za Bessariona da bi iznutra ostao na putu. Pješačeći, on se vježba u hodu prema Kristu, u odricanju od svijeta i sebe samoga da bi se približio Bogu.
Neprestan hod, ravnomjerna kretnja kojoj se čovjek može prepustiti bez puno razmišljanja, može postati put pročišćenja. Mnogo toga otpada. Unutarnji nemir jenjava, smiruje se ono što ljuti ili uznemiruje čovjeka. Čovjek se oslobađa svakog nemira i tereta duše. Mnogi ljudi znaju iskusiti kako ih hodanje smiruje, više nego kad moraju negdje sjediti i šutjeti. Upravo je za nervoznog čovjeka pješačenje učinkovitije od mirnog sjedenja. U hodu se on lakše može isključiti.
Danski filozof Kierkegaard je iskusio da se svaka briga, čak i svaka bolest može "odagnati" šetnjom: Nikada mi nije dosadno šetati! Za svoje dobro hodam svaki dan i tako se udaljavam od svake bolesti. Moje su se najbolje misli rodile u hodu i ne poznajem nijednu brigu koja bi bila tako teška da je šetnja ne bi mogla riješiti.
Odakle hodanju takva sposobnost da nas može osloboditi od bolesti i briga? Kada hodamo, mi smo stalno u pokretu i stoga se i u našem duhu nešto može pokrenuti. Ravnomjerni pokret stopala koja neprestano dodiruju tlo, i onda se uzdižu iznad njega, omogućuje odmak od napetosti koje su se utaborile u našem tijelu i manifestiraju se kroz duševne konflikte. Tako se čovjek oslobađa nemira i briga i postaje smireniji i staloženiji. Kada se svjesno postavi na stopala i krene, rješava se svega što opterećuje, grči i onečišćuje tijelo, a time i dušu. Čovjek se nakon šetnje osjeća kao da je opran iznutra, pročišćen. Otpad je "otpravljen".
Pješačenje je ljekovito upravo za ljude koji su depresivni. Umjesto da su usredotočeni na sebe, depresivni ljudi trebaju krenuti na put, izložiti svoje tijelo naporu. Mozganje ne vodi ničemu, čovjek se upliće u začarani krug iz kojeg ne može van.
Pješačenje me izbavlja iz tog začaranog kruga. Ne zadržavam se više u glavi, u razmišljanju i mozganju u kojem se često ne doživljavam i osjećam, već često stojim pored sebe, promatram se s određene distance i katkada više uopće ne znam tko sam. Pješačenjem se ponovno sjedinjujem sa svojim tijelom. Osjećam svoje tijelo, znojim se, osjećam u sebi život i snagu. Taj osjećaj života u meni čupa me iz kandži depresije koja bi me najradije progutala. Tko pješači, ne da se progutati, otima se struji misli koja plaši čovjeka i nadvija se poput tamnog oblaka. Tako su već monasi običavali ići van kada su ih pritiskale neugodne misli i kada razmišljanje o sebi više nije pomagalo.
Peregrinatio u smislu putovanja znači da se ne zaustavljamo, da nigdje nemamo kuću, nego stalno idemo naprijed. Tu i tamo bismo se rado htjeli zaustaviti, odmoriti se na cilju, držati se čvrsto naših uspjeha, sjediti na vlastitom posjedu, naći dom. Stalnim hodom naprijed, vježbamo se u unutarnjem hodu naprijed. Ne zadovoljavamo se postignutim. Upuštamo se u put koji nas stalno mijenja. U njemačkom su jeziku wandern (pješačiti, putovati [pješice]) i Wandlung (promjena) jezično povezani. Tko pješači, mijenja se svakim korakom. Ne ostaje isti. U njemu se nešto pokreće. Wandern wandeln (sich) (mijenjati (se), promijeniti (se); hodati, putovati) imaju isti korijen wenden (sich) (okrenuti [se]).
Kod pješačenja je riječ o unutarnjoj mijeni, preokretu. Preokret nije jednokratan već je dinamičkog karaktera. Pješačiti znači "opetovano okretati", stalno se mijenjati.
Tko se prepusti hodanju, može živo osjetiti što znači neprestano se mijenjati, ne zaostajati, ne držati se čvrsto nečega i tako ne znati ništa unaprijed. Tko pješači, tko vozi, taj doživljava svoje pješačenje kao preobrazbu i svoj put kao neprestan pokret u koji je on sam upleten. Ne može samo stajati sa strane. Upušta se u unutarnju preobrazbu, u put koji sili čovjeka da korak po korak ide naprijed i iznutra. Naposljetku nas taj put vodi k Bogu, pred kojim nikad ne možemo ostati stajati, zbog kojeg smo uvijek na putu i kod kojega prispijevamo tek kada umremo.
Origen kaže da svi koji hode putovima mudrosti nemaju stalno prebivalište; putuju u šatorima i žure naprijed, ali što dalje dospiju, to se dalje pruža put pred njihovim nogama i gubi se u nepoznatom.
Naš put završava tek u beskonačnom, u Bogu, cilju našeg putovanja. Zato nam je zabranjeno svako stajanje. Augustin piše: Mrtav si onoga dana kada kažeš: dosta je! Zato uvijek čini više, uvijek idi naprijed, uvijek putuj; nikada se ne vraćaj, i ne skreći sputa.

Anselm Grün, Na putu

Monasi se sele iz svog doma. Pretpostavka da bi netko vodio život kao hodočasnik je da napusti roditelje i zavičaj. Što je čovjek dalje od kuće, to on lakše, tako prije svega misle irski monasi, shvaća bit riječi peregrinatio, tim više mu život postaje potraga za nebeskom domovinom. Govori se o irskim monasima: Napustivši svoju domovinu započeli su tražiti onu nebesku.
Izlazak iz domovine je uvjet za monahe da bi mogli slijediti Krista. Slijedeći ga, ostavljaju sve kako bi bili siromašni i goli poput njega.
Na jednom mjestu stoji da monasi napuštaju rodno tlo, bogatstvo i roditelje da bi goli slijedili golog Krista (nudos nudum Christus sequi). Na drugom mjestu piše: Napustio je oca i mjesto svojega rođenja, prema riječima evanđelja odrekao se svih radosti i zemaljskih dobara, gol prihvatio svoj križ, zanijekao sam sebe i slijedio Krista.
Oci su u svom tumačenju Knjige postanka 12,1 razložili što za monaha znači izlazak. Kasijan, Ambrozije i Jeronim govore pri tome o trostrukom izlasku tako što zasebno tumače pojmove: zemlja, zavičaj i očinski dom:
Idi iz zemlje svoje znači odreci se svakog imanja, zemaljskog bogatstva i mogućnosti koje ti svijet pruža. Ovdje je riječ o tjelesnom napuštanju svoje zemlje. Monah se oslobađa navezanosti na dom, obitelj, i ljude. On odlazi iz svoje zemlje i napušta ljude s kojima je živio i koji su mu prirasli k srcu. Napušta i svoju imovinu i svjesno se odlučuje za život u siromaštvu.
Idi iz zavičaja. Kasijan tumači ovaj izlazak kao napuštanje staroga poročnog života, prijašnjih navika i osjećaja koje je čovjek imao u prošlosti. Tko seli, mora ostaviti svoju prošlost iza sebe, ne smije se više poistovjećivati s osjećajima iz djetinjstva, već ih se mora riješiti da bi bio otvoren za sadašnjost, da bi mogao napredovati na svom putu.
Ambrozije tumači zavičaj kao osjetila od kojih se mora oprostiti. Tko želi duhovno napredovati, mora se osloboditi vanjskih dojmova i poći duhovnim putem, iznutra, putem u vlastito srce u kojemu Bog prebiva. Ambrozije svojim tumačenjem pokazuje da je kod monaha u biti riječ o unutarnjem, duhovnom putu, približavanju Bogu.
Idi iz doma očinskog. Ovaj izlazak Kasijan razumije kao odricanje vidljivog i prolaznog i okretanje vječnom i budućem.
Odvraćamo svoj duh od svih sadašnjih i vidljivih stvari i promatramo još samo budućnost i čeznemo za onim nevidljivim.
Monah se treba iseliti iz misli na ovaj svijet (ex memoria mundi huius), njegov duh treba misliti samo na Boga. Kasijan u tom kontekstu citira riječi iz Poslanice Filipljanima: "Ali naša je domovina na nebesima..." (Fil 3,20) Srce se već ovdje treba navezati na Boga, na nebesa i ne brinuti se za zemaljsko.
Ambrozije gleda na izlazak iz kuće očinske kao na izlazak iz kuće riječi. Duh u izgovorenoj riječi pronalazi konačište:
Kuća duha je izgovorena riječ. Duh stanuje u našem govoru i upravlja našim riječima.
Kada govorimo, mi se osjećamo kao kod kuće, povezani smo sa svijetom, sudjelujemo u njemu, u njegovim novostima, poslovima, brigama i borbama. Stoga je šutnja, prema Ambroziju, jedini izlazak iz ovog svijeta. Šutnja oslobađa monaha od navezanosti na ovaj svijet, više se ne miješa u njegove poslove, oprašta se od njega da bi se mogao posvetiti samom Bogu i hoditi prema njemu. Monasi poistovjećuju hodočašćenje sa šutnjom. Jedan je otac rekao: "Hodočašćenje se sastoji od šutnje." Za monahe je kod izlaska, seobe, bitan unutarnji stav, oslobođenje od navezanosti na ovaj svijet kao što to predstavlja govor. Ta se unutarnja sloboda može postići i bez stalnog tumaranja. Tako ideal peregrinatia biva produhovljen. Prema tome, i monasi koji su cijeli svoj život proveli u ćeliji mogli su se nazivati peregrini, hodočasnici budući da su se povukli iz svijeta šutke i u samoći. U šutnji se monah odvaja od ljudske zajednice. Svjesno odlazi u samoću. Monasi se povlače iz domovine da bi vodili samački život. Traže inkognito, žele ići svijetom anonimno, da se nitko na njih ne osvrće.
Za Willibalda stoji da je on tražio peregrinationis ignotitiam, anonimnost hodočasnika. Hodočasnik je nepoznat, često neshvaćen, živi dragovoljno izvan zajednice i time izvan svake pravne zaštite. Oslobodio se zajednice, svake navezanosti na svoj narod, obitelj kako bi u potpunosti raskinuo sa svijetom i živio samo za Boga, sibisolique deo, kao što stoji u jednom pravilu, za sebe i Boga samog.
Za putujuće monahe srednjeg vijeka, prije svega za irske monahe, prakticiranje trostrukog izlaska kao što ga opisuju Kasijan, Ambrozije i Jeronim vezano je uz stvarno putovanje. Hodajući, oni su se udaljili od svih navezanosti i ovisnosti. I za nas pješačenje može postati živa meditacija našeg izlaska i time naše vjere. Napokon, Abrahamov je izlazak već u Poslanici Hebrejima postao temelj naše vjere:
Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe na mjesto koje je trebao primiti u baštinu. Izađe ne znajući kamo ide. (Hebr 11,8)
Hodajući, mi ne shvaćamo samo razumom ono što Kasijan tumači kao izlazak naše vjere, nego mi našim tijelom poimamo bit izlaska, prakticiramo ga dušom i tijelom, razumom i osjećajem. Pri tome ne moram stalno misliti na sadržajno značenje izlaska dok hodam, ne moram dakle razmišljati odakle trebam otići.
Kada se prepustim hodu, ja već izlazim. Hodom se oslobađam od svih navezanosti i ovisnosti, od navezanosti na ljude koje volim, koji me štite, kod kojih rado boravim, od navezanosti na ljude čiju pohvalu i priznanje očekujem, na čiju reakciju mislim neprestano bilo što da činim. Izaći znači ostaviti iza sebe ljude koji su mi postali važni, zaboraviti njihovu pohvalu i pokudu, njihovu ljubav i mržnju. Ne smijem ostati kod ljudi, već moram otići od njih da bih stvarno mogao ići putem kojim me Bog poziva. Hodajući, stalno mislim na ljude koje sam zavolio, onda na kraju ostajem doma, ne krećem zaista na put. Izvanjski gledano ja hodam, ali moje srce ostaje stajati.
Kod monaha je riječ o unutarnjem putu. Na taj put polazim samo onda kada želim "odšetati" od svega što me sprječava da budem svoj. Kada hodam, moram ostaviti uloge koje imam, odbaciti maske koje skrivaju i nagrđuju moje biće. Tko sam ja, ta osoba koja hoda tamo, kada se riješim svega toga, kada više ne vrijedi ono što sam postigao, što sam vrijedio u tuđim očima? Šetajući, ulazim u svoje biće, svoju istinu, svoju srž. Nije važno što ljudi misle o meni, to se hodanjem gubi.
Što je moja srž? Tko sam ja uistinu pred Bogom? U hodu napuštam sve ono slučajno i krećem na put k sebi samome, na put k Bogu, mojem Bogu, Bogu mog života.
Hodajući, ne trebam stalno razmišljati što me to veže i o čemu sam ovisan i kako bih se toga mogao riješiti. Hodajući, doduše, čovjeku naviru mnoge misli i mnogo toga mu biva jasnije. Ali pješačenje kao živa meditacija je nešto drugo, ne meditacija o nečemu, već prakticiranje nečega. Pješačenjem prakticiram unutarnji izlazak. Ulazim u unutarnju slobodu. Prepuštajući se hodu, ja napuštam ono što me drži zatočenim, navike koje me sputavaju, navezanosti na ljude bez kojih ne mogu živjeti, zatočenosti u koje su me dovele moje potrebe i želje, ostavljam svoj posjed i udobnost. Odričem se kontakta s ljudima. Jedan dugi period sam im nedostupan. Selim iz svijeta, iz veze s njim i polazim u sve veću slobodu, slobodu vjere koja se ne oslanja na ništa drugo osim na Boga.

Anselm Grün, Na putu

Eto nas sada na pragu molitve. Naše je srce, dakle, budno. Ono gleda Isusa, sluša njegov glas, naslađuje se u njegovoj Riječi. Tu Riječ smo dugo prebirali u svome srcu. Ona nas je očistila i mi smo se s njom sprijateljili. Možda smo se čak počeli njoj upriličivati. Sada ona može pustiti korijenje i donositi plodove. Od sada se i u nama može utjeloviti Riječ Božja.
Tako dugo dok smo u svome srcu zaokupljeni Riječju Božjom, još uvijek smo na početku. Dolazi čas kada tu Riječ Božju prepuštamo Duhu u nama. Tada se rađa u nama molitva. I tada, samo tada, Riječ Božja postaje naša. Našli smo svoj najdublji identitet i mi ga ostvarujemo. Ime Isus postalo je i naše ime. l s Isusom, jednim te istim glasom, i mi možemo nazvati Boga: »Abba, Oče!«
Molitva je punina srca. Puno do vrha, ono se prelijeva ljubavlju i hvalom, poput Marijina srca kada je Riječ postala u njoj tijelom. Tako i u našemu srcu u času bukne naš »Magnificat«. Riječ je sada dovršila »svoju slavnu trku« (2 Sol 3,1). Izišavši od Boga zasijana je u dobru zemlju srca. Dobro prožvakana i asimilirana, ona se ponovno rađa u srcu, na slavu Božju. Ona je u nama pustila korijenje i sada donosi svoj rod. Sada mi izgovaramo Riječ i upravljamo je Bogu. Mi smo postali Riječ, postali smo molitva.
Tako je molitva najdragocjeniji plod Riječi. Mi smo je u tolikoj mjeri usvojili i ona se utisnula tako duboko u naše tijelo i našu duševnost, da ona sada predstavlja naš vlastiti odgovor na Očevu Ljubav. Bez naše intervencije Duh nastavlja bez prestanka moliti u našemu srcu. Ta molitva izvire, teče, razlijeva se poput žive vode. l nismo to više mi koji molimo, to u nama moli molitva. Božanski živo! Isusa Krista Uskrsnuloga blago romoni u našemu srcu,
Polagani rad na preobrazbi kozmosa započeo je u nama. Doista stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (Rim 8,1 9). Ono se događa u skrovitosti, u svoj skromnosti, no već u Duhu i istini. Mi smo još uvijek u svijetu, a ipak već boravimo s Isusom kod Oca. Još živimo u tijelu, a već nas je Duh posve obuzeo. Jer zastor je već pao s našega srca i mi otkrivena lica odražavamo slavu i veličanstvo Isusovo. Po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u njegovu sliku, iz slave u slavu (Kor 3,18).
Tako Riječ Kristova prebiva u nama u svoj punini (Kol 3,16). U njoj smo ukorijenjeni, na njoj utemeljeni, po njoj ravnamo svoje djelovanje i svoje čine, bez prestanka obilujući zahvaljivanjem (Kol 2,6-7). Ovo zahvaljivanje, euharistija, postalo je od sada naš život (Kol 3,15), preobilje našega srca, liturgija novoga svijeta koju već slavimo u dubini svoga bića. Jer mi smo hramovi Duha (1 Kor 6,19).

André Louf, Gospodine, nauči nas moliti