Marketing
SABRANOST DUHA U TIŠINI
Franjo na samotnim mjestima
Životni program sv. Franje bio je u svemu slijediti stope Isusove. Tome je pripadalo ispunjavanje misionarske zadaće ali i pustinjački život (život u osami i povučenosti). Očito je boravak u povučenosti odgovarao njegovoj naravi. Osjećao je kako je tišina i osama za njega plodonosna; prije svega vidio je i u tome načinu života nasljedovanje Isusa. Franjo je osjećao: razdoblja njegova povlačenja u osamu morala su u njegovu životu dobiti svoje stalno mjesto. Vjerojatno se uvježbavao u ovo vrijeme osame. On je već u razdoblju svoga obraćenja započeo u svome životu s uprizorenjem ove Isusove strane.
Franjo je otkrio da se Isus s vremena do vremena povlačio u osamu: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ (Mk 1, 35). Ili: „On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.“ (Mk 6,45). Povlačenje u pustinju i četrdesetodnevni post prethodili su Isusovom javnom djelovanju. Javno je Isusovo djelovanje trajalo, ako se sve skupi, najviše tri godine. Kako je to kratko razdoblje! Kako je značajno bilo razdoblje od prijašnjih trideset godina kao i vrijeme njegovog javnog djelovanja kad nije poučavao i nije se borio i činio čudesa. Za Isusa je ta šutnja uvijek imala prednost pred govorom, a velikodušnost ljubavi pred akcijom i djelima. Prije važnih odluka povlačio se „na onu stranu“ u tišinu, ili na „goru“. Izbor apostola, besjeda o kruhu, smrtna muka u Getsemaniju jesu primjeri za to. Očito je da je Isus tražio šutnju, odvojenost i tišinu jer je ona pratvar od koje nastaje molitva. Tražio je šutnju da bi među mnogim glasovima koji su prodirali k njemu mogao osluhnuti Očevu riječ. Tražio je osamu da bi otkrio volju Očevu i da bi se njoj podložio. Isus je uvijek tražio i nalazio vrijeme u kojem se prije svega povlačio da bi tražio zajedništvo s Ocem.
OBUZDAVATI SVOJA IZVANJSKA OSJETILA
Franjo je želio upoznati i uvježbati taj život u tišini i povućenosti. O tome svjedoče mnoge franjevačke pećine i špilje kao što su Carceri iznad Asiza, sv. Urban kod Narnija, četiri pustinjačke nastambe kod Rietija… sve do gore La Verne. Njegov životopisac T. Čelanski primjećuje: „Postao je neosjetljiv na bilo kakvu izvanjsku buku, posvuda je obuzdavao unutarnjom snagom svoja izvanjska osjetila, savladavao je stresove samo da bi posve bio slobodan za Boga.
U pukotinama stijena gnijezdio se i u kamenim udubinama imao je svoje boravište. Birao je osamljena mjesta da bi svoja osjetila mogao posve usmjeriti prema Bogu. Nije se predao besposlici kad je vidio da dolazi neko vrijeme da se dade na posao i da se rado posveti spašavanju duša. Molitva je bila njegova najsigurnija luka…u osamljenim i napuštenim crkvama provodio je često sam cijele noći u molitvi.“ (1Čel 71)
Franjo je osjećao kako su važna ta mjesta i to vrijeme tišine. Ona su postala za njega razdobljima u kojima se mogao osloboditi svega. Poziv Isusov glasi: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28). Kad je prolazio kroz sela i gradove ljudi su Franji često povjeravali svoje brige i terete, a on ih je primao na sebe, ali ga je to i umaralo. Znao je da taj teret mora predati dalje Gospodinu da ga odviše ne pritišće.
MJESTO ZA RAZGOVOR
Franji je tišina i osama bilo i mjesto očekivanja ispunjeno čežnjom, mjesto gdje osluškuje glas svoga ljubljenog Isusa u svojoj nutrini. Imamo izviještaj kako se rukom udarao u prsa: mislio je da kuca na vrata svome Gospodinu, da mu ih Isus otvori i da mu dopusti da ga prepozna. Kad u sebi nije nalazio ulaz do Gospodina, uzimao bi Bibliju u ruke, čitao Isusove riječi i puštao da mu one progovore. Naravno, nije Franjo uvijek bio samo u stavu onoga koji sluša, on je njegovao također povjerljive razgovore. Toma Čelanski izvještava: „U šumama i samotištima u vrijeme molitve, gajeve bi napunjao uzdasima, mjesta bi škropio suzama, u prsa bi se udarao pesnicom. Ondje je pronalazio kao neko skrovitije samotište, često bi i s riječima razgovarao s Gospodinom… ondje je s njime razgovarao kao s prijateljem…“ (2Čel 95). Tišina je njemu prije svega mjesto za molitvu. Njegova je molitva našla svoj izraz u izrečenoj ili pjevanoj riječi. Katkada i u pokretima. Ovdje se razvila njegova stvaralačka snaga…
ZAŠTIĆENI ŽIVOT
Samotnik moli cjelovito: svojim osjetilima, svojim tijelom ali i svojom naravi; da, cijeli je čovjek sadržan u njegovu odnosu prema Bogu. Sve postaje pokretom, plesom. Na primjer, on se ispruži na podu pred oltarom, širi ruke i udara u prsa te plače. Njegova se molitva odlikuje redovitošću i postojanošću. To su bili utvrđeni rituali koje je Franjo njegovao u samotištu. Mnogo je toga radio u ritmu. Kao što je Isus poveo sa sobom mali krug svojih učenika u osamu i tišinu, tako je i Franjo činio sa svojom braćom. Naseljavali su se pojedinačno u špiljama ili kolibama, a sastajali su se na jednom središnjem mjestu, u bogomolji ili crkvici na molitvu i duhovne razgovore. Svetac je osjećao da se pustinjački način života mora brižno održavati i štititi. Zato je napisao kratke upute, tzv. „Pravilo za samotište“. Majke se brinu za tjelesno dobro sinova. Zaštićuju ih od ljudi da mogu doista imati osiguranu nesmetanu tišinu i osamu. Sinovi se posvećuju meditaciji, molitvi, čitanju Pisma. Nakon nekog određenog vremena, oni zamijene mjesta. Sinovi postaju majke, a majke sinovi. Franjo je smatrao da se vrijeme zemaljskog života odvija u ritmu izmjena između intenzivnog djelovanja i razdoblja tišine i povlačenja u osamu.
Napisao: Anselm Kraus
Prevela: Ljerka Jovanov
Objavljeno u: „Brat Franjo“ 5/2004.
Post je objavljen 30.06.2010. u 15:17 sati.