monasticism

Prvi put kršćanske predaje jest put čitanja Pisma (lectio divina, božansko čitanje), čitanje biblijskih tekstova. Bog nam je progovorio. Njegovu Riječ imamo u Starome i u Novome zavjetu. To je Sveto pismo, spasonosno za naš život.

Ali svako malo doživljavam ljude koji se boje čitati Bibliju. Oni u njoj neprestano nailaze na mjesta u kojima je riječ o paklu i prokletstvu. Umjesto da se pitaju što ova mjesta uistinu znače, oni su toliko usredotočeni na svoj strah da misle da su u svakome slučaju prokleti. Drugi Pismo čitaju naočalama kroz koje u svakoj riječi vide predbacivanje samima sebi.

Ako Bibliju čitamo krivim naočalama, studij Pisma neće nam dalje pomoći na našemu putu. Naprotiv, Bibliju ćemo zlouporabiti za to da svoje nerazrađene probleme projiciramo u Bibliju. Tada ćemo neprestano citirati Bibliju. Ali time nećemo reproducirati duh Isusa Krista, nego vlastitoga zloduha kojega opravdavamo biblijskim citatima.

Sveti Augustin je još prije 1600 godina pokazao kojim naočalama trebamo čitati Bibliju. Ako me riječ Biblije ljuti, tada to uvijek pokazuje da ovdje imam krivo viđenje o sebi i o Bogu. A ljutnja je izazov raditi na mome načinu gledanja i pustiti da mi Biblija daruje jedno drukčije shvaćanje sebe.

Božja riječ je protivnik tvojoj volji sve dok ne postane začetnikom tvoga spasenja. Dokle god si svoj vlastiti neprijatelj, i Božja riječ je tvoj neprijatelj. Budi svoj vlastiti prijatelj, tada će i Božja riječ biti u skladu s tobom. (Augustin)

Isus nas svako malo provocira upravo u mnogim prispodobama. Provocira nas da bismo pogledali bolje o čemu se stvarno radi u našem životu i nije li naša slika Boga shvaćena preusko. Kad se ljutim na Isusove riječi, mogu se pitati koji se model života tu u meni javlja ili na koje uvrjede iz moga djetinjstva me ove riječi podsjećaju ili koje su demonske slike o Bogu tu u meni dodirnute. Ljutnja je tada povod da radim na svojoj slici o sebi i slici o Bogu. Razumjeti Božju riječ znači: iznova razumjeti sama sebe. A to znači: postati svoj vlastiti prijatelj. Ako prijateljski postupam sa samim sobom, tada je i Božja riječ moj prijatelj. I obratno: Božja riječ hoće me pozvati na to da dobro postupam prema samomu sebi, da samomu sebi postanem prijatelj. Tada dolazim u sklad s Božjom riječi, sa sobom i s Bogom.

Naspram "fundamentalističkim" čitateljima, koji Bibliju rabe kao oružje, postoje i "liberalni" čitatelji i čitateljice, koji bi biblijska mjesta, koja njima ne odgovaraju, najradije prekrižili. Oni se, konačno, postavljaju iznad Biblije. I oni nisu spremni pustiti da ih Biblija stavi u pitanje. Ako me biblijski tekst vrijeđa ili ljuti, bilo bi važno istražiti kod samoga sebe koje stare povrijede su u meni prozvane. Tako bi me biblijski tekst mogao pozvati da pogledam svoje ranije uvrjede i da ih obradim tako da mogu ozdraviti. Ne stavim li ih u spasonosnu Božju ljubav, zaklonit će mi jasan pogled na Božje riječi u Bibliji. Tada ću biblijska mjesta sve više odbacivati kao da više nisu suvremena. Ali to je krivi put a ne spasonosan i oslobađajući put odnosa prema Bibliji.

Kad čitamo Bibliju, ne radi se o tome da točno istražujemo o čemu su autori tada razmišljali ili koja se teologija krije iza toga. Papa Grgur Veliki misli da bismo u Božjoj riječi trebali otkriti Božje srce. Pri čitanju Biblije radi se uvijek o tome da se susretnem s Božjim srcem i da se u Bogu na nov način susretnem sa samim sobom. Čitati Bibliju uvijek je nešto subjektivno. Ja vodim dijalog između riječi koju čitam i moga konkretnoga života. Moj život izlaže Pismo, a Pismo izlaže moj život. Ako razumijem tekst, bolje razumijem i sama sebe. Stoga kad čitam Bibliju, uvijek se pitam:
• Što mi Bog sada, u ovome trenutku, hoće ovom riječju reći?
• Koje slike se u meni javljaju? Koje mi asocijacije dolaze?
• Što je danas za mene poticaj?

Često je bolje uopće puno ne "razmišljati", nego jednostavno pustiti da Božja riječ padne u srce. Tada sebi govorim: "Ova riječ opisuje pravu stvarnost. Ako je ova riječ u redu, kako se onda osjećam, kako opažam svijet i sebe?"Pustim li da Božja riječ padne u moje srce, ona će u meni proizvesti mir i slobodu, širinu i ljubav.

Dobro je sam čitati Bibliju. Najbolje započnite s Evanđeljima. Započnite s Markovim evanđeljem i pročitajte ga od početka do kraja. Pokušajte sebi zamisliti Isusa kako raspravlja s farizejima, kako raspravlja s Vama. Zamislite sebi prizore povijesti spasenja. Vi ste gubavac koji sebe ne može podnositi, koji je nesposoban sebe prihvati ti pa se stoga osjeća odbijen od drugih. Vi sami ste uzeti: strah sapinje, blokira, ne da vam izići iz sebe. Vi ste slijepac: zatvorili ste oči pred samima sobom. A zatim si zamislite što Isus čini s bolesnikom i što želi danas reći Vama kako Vas želi dodirnuti. Uvijek se radi o istodobnosti, nikada o sjećanju na tekst koji je davno prošao. Danas se nama treba dogoditi ono što se tada dogodilo s ljudima. Luka to jasno govori kad sedam puta govori o "danas". Zakeju, nadcariniku, koji je bio pun kompleksa manje vrijednosti i stoga podcjenjuje druge i svoju vrijednost mora dokazati svojim bogatstvom, govori: "Danas mi je proboraviti u tvojoj kući"(Lk 19,5). Kad u svoju kuću pustimo Isusa, čut ćemo Isusovo obećanje: "Danas je došlo spasenje ovoj kući" (Lk 19,9).

Cilj čitanja Biblije jest da postanemo zdravi i cjeloviti, da naše rane ozdrave, da se možemo pomiriti sa svojim životom i da svoje oči otvorimo za Boga koga nam je navijestio Isus, drukčije nego pismoznanci. Tada ćemo Bibliju čitati ispravno ako se i na nas bude odnosila Markova primjedba: "Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci"(Mk 1,22). Bibliju ne možete čitati mirno se naslonivši. Morate se upustiti u nju, pustiti da Vas ona izazove. Tada će vam se otvoriti oči i Vi ćete na nov način otkriti sebe i Boga. Ali je također dobro Bibliju čitati u zajednici. Pritom se ne radi o tome da proširite svoje znanje o Bibliji. Važnije je da svatko rekne što ga dodiruje i oslovljava i koje se asocijacije u njemu javljaju. Mnoge oči će s različitih strana promatrati biblijski tekst i na svjetlo iznositi novo. Načini gledanja drugih potiču me da sam u tekstu otkrijem novost. Zajedno stvaramo tada ozračje dodirnutosti. I sebe iskusujemo kao one kojima se Bog obratio i podigao, kao one koje Bog ljubi i spašava.

Anselm Grün, Biti cjelovit čovjek

Samoća u svijetu

"On narod svoj vodaše pustinjom: vječna je ljubav njegova."
(Ps 136,16)


Ući u pustinju uvijek je svečani trenutak. Napušta se uobičajena okolina, prijatelji i zamjenjuje nepoznatim što donosi samoću. Početak je oslobađanje, bol i preziranje sebe. To konačno oslobađanje od svega dragoga i vrijednoga, ne događa se bez suza. To su doživjeli i Izraelci kad su izlazili iz Egipta. Dugo su zbog toga trpjeli (usp. između ostaloga Izl 14,11; 16,3; Br 14,2), iako su otišli sa svom svojom zajednicom.

Od tebe se očekuje vjera i Abrahamova odvažnost: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. - Abraham se zaputi kako mu je Gospodin rekao"(Post 12,1.4). Nigdje ne stoji zapisano da je Abraham oklijevao ili se kajao.

Gospodin je izveo Židove iz Egipta "in manu forti" (jakom rukom). Bossuet veli:"Bog ne oslobađa, on otkida (otima). On ne savija nego raspolavlja. On ne samo da odvaja, nego razara i pustoši sve."
Tek ćeš kasnije razumjeti ovu Božju riječ: "Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo" (Izl 19,4). Kad ne bi odmjerio svoj Križ, ispustio bi iz vida srce. Pouzdaj se u onoga koji te prihvaća onakva kakav jesi i ne gleda na tvoju nedostojnost. On govori: "Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).

Pustinja privlači i ujedno plaši. Ona je zemlja velike samoće i čovjek ima nesvjesni strah da je samoga sebe iskrcao i ostavio. Pustinjak je uistinu odijeljen. U tome je bit pustinje da u njoj nema ljudi. Čista pustinja ne trpi života. Pustinjski pijesak kao i zaleđeni vrhunci pokazuju prirodu u njihovoj netaknutosti, kako je proizašla iz ruke Stvoritelja. I nad njom čini se još počiva Duh Božji, koji je na početku svijeta lebdio nad vodama (usp. Post 1,2). Ova netaknutost privlači duboke duše. Pustinja je čista i ona čisti. Gdje nema čovjeka, nema ni grijeha ni buke svjetskih poslova.
Samoća će te radovati, ali ćeš osjećati i njezinu strogost. Bog sam je opisao pustinju kao "zemlju pustu, jedva prohodnu, zemlju suhu i mračnu, zemlju po kojoj nitko ne prolazi" (Jer 2, 6).

Zatvoren u samoga sebe zaželjet ćeš se ponekad ljudskih susreta, pustinja će ti se tada činiti neizmjerno praznom i apsurdnom. Ali ti nisi turist, iako živiš kao nomad; za tebe nema nade u povratak. U toj "borbi s pustinjom", o kojoj govori sveti Benedikt, imaš samo jedno pouzdano uporište: Boga samoga, pa i onda kad ti on naoko izmiče. Jedan mali brat Charlesa de Foucaulda je napisao:"Slaba čovjeka pustinja ne nosi, ona ga pritišće. Samo tko traži borbu i napor, može u njoj preživjeti."

Potrebno je zamisliti se u tu istinu. Ti moraš naučiti sam rješavati svoje probleme. Ostaje ti jedna jedina sigurnost: snažno prokušana vjera. Preko ponizne molitve možeš pripadati "velikima, koji su pomoću Božjom kadri neustrašivo se boriti bez pomoći drugih, sami, vlastitom snagom protiv pokvarenosti tijela i misli" (Pravilo sv. Benedikta, Pogl. 1).
Samoću ćeš osjetiti kao odmor da odahneš od poslova koji su služili tvomu održanju života i oduševljavali te za djelo. Od sada je samoća tvoj životni prostor; nitko ne očekuje nikakve plodove tvoga djelovanja. Ostaje ti jedan jedini izvor: uživati do Isusovih nogu dragocjen miris svoje ljudske nedovoljnosti, što očito predstavlja samo gubljenje. Uspije li ti to, bit ćeš bogato nagrađen. Brani prilaze k svojoj pustinji. Čemu služi klauzura ako dopustiš da u nju uđu ljudi, tisak, izmjena pisama, posjetitelji? Ne zaboravi da je pravo obilježje pustinje odsutnost ljudi.

Pustinja za tebe nije okvir, nego stanje duše. U tome je poteškoća. Ti si središte samoće, nedostatak ljudi s njihovom taštinom stvara u tebi prvi prostor šutnje. U stepi postoji samo jedna buka: disanje vjetra. To je pustinja koja plače, jer bi htjela biti plodna zemlja, kaže jedna arapska poslovica. Takav si i ti: suha zemlja bez vode, koja zaklinje Gospodina da joj pošalje svoju rosu. Treba slušati jedino puhanje Duha Svetoga. Ne pokušavaj tišinu naseljavati sjećanjima, slikama iz prošlosti, svjetskim interesima ili rastresenošću, koja je svojstvena životu u društvu.
Pustinja ne dopušta kompromise, ona traži jasnu odluku: za kamenit put, za neprestano napredovanje s po mogućnosti laganom prtljagom, ili za smrt.

Pustinja ne nudi niti dopušta kakav užitak. Ti bi trebao sve izgubiti; već početna rastresenost ubija razgledanje. Okrutna monotonija samotišta donosi nutarnji mir, privlačivost svijeta samo muku. Bio bi kao bez korijena, žedan nezdrave vode; jer bi izgubio cilj svojih želja i Bog bi ti bio vrlo daleko! Sigurno je pustinja zemlja žeđi. Kao Hagara (usp. Post 12) ili kao Ilija na putu prema gori Horebu (usp. 1 Kr 19) i ti ćeš jednoga dana misliti da je pustinja tvoja smrt. Pa ipak, ne vraćaj se; Bog će te voditi. Nije lako prodrijeti u tu tajnu; samo ozbiljnim mrtvljenjem dospjet ćeš dotle da postigneš taj drugi stupanj šutnje. Izdrži, potrudi se dovesti svoje sposobnosti do jedinstva, do jednostavnosti šutnje. Ne daj se zaustaviti u nastojanju da uskoro doživiš posjet Božji. On je došao k Iliji na gori Horebu u trenutku takve šutnje da se mogao čuti najblaži povjetarac (usp. 1 Kr 19,12). Kad Bog nekoga želi dovesti do kontemplacije, sve mora zašutjeti da bi On mogao zauzeti prostor. Prestani, dakle, brinuti se za sebe. Kad više ne budeš čuo plač prirode, kad ne budeš ulazio u svaki nemir, kad budeš imao samo još jednu želju, ljubiti, kad se više ne budeš brinuo za svoj život, kad više ne budeš mislio na sebe, u zlu, kao ni u dobru, kad ti više ne bude stalo do toga da te ljudi priznaju, jednom riječju: kad sebe izgubiš iz vida, otkrit ćeš Svetinju nad svetinjama tišine, to neranjivo svetište svoje duše gdje prebiva Bog i gdje ti je on blizu. Kao za Mojsija i za tebe će reći: "Od svih u kući mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću a ne zagonetkama, i lik Gospodnji on smije gledati" (Br 12,7-8).

Sva se duhovnost pustinje može sažeti u riječ Ivana od Križa: "Jednu jedinu riječ izgovorio je Otac: svoga Sina; i tu riječ govori on uvijek u vječnoj šutnji. I samo šutke može tu Riječ duša prihvatiti."

Misliš li ponekad na to da Otac tu Riječ i u tebi govori? To profinjeno osluškivanje sačinjava život pustinjaka. Nikada ne smiješ reći da ti je dosta slušanja. Da razumiješ riječ - to ti može dati jedino Otac, ne knjige, teolozi. "Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla" (Iv 6,44).

Ta vječna Riječ bit će tvoja hrana: dat će ti je Sveto Pismo, Euharistija, razmatranje. Ti ćeš kušati tu manu Božju (usp. Izl 16,31). Duh Sveti ćete voditi većom blagošću i naklonošću nego svijetli oblak (usp. Izl 40). Kao od nutarnjega Siona uvest će te u zakon savršenih (usp. Izl 20). Bog će s tobom sklopiti ženidbeni savez (usp. Izl 19) i progovoriti tvome srcu o toj liturgiji ljubavi na koju te pozvao (usp. Izl 24-31). Da utaži tvoju žeđ, dat će da usred tvoje stepe proključa voda njegove milosti, njegovi darovi po kojima možeš piti na istome izvoru trojstvenoga života (usp. Br 20,1-11). Budeš li hrabro koračao stepom, obnovit će se u tebi velika Božja djela (magnalia Dei).

Treba ići bez zastoja. Samotište nije obećana zemlja; nije ti dopušteno ondje se spustiti i udomiti - u komforu dragih navika ili u sebičnom miru. Tvoja hrana je Božja riječ. Ali stojeći, opasanih bokova sa štapom u ruci mora se blagovati Pashu. Ti si hodočasnik bez doma, bez prtljage, bez sigurnoga sutra. Pustinja nije nikakva rezidencija, nikakvo boravište, nego put kojim se mora koračati naprijed - da se, kako kaže jedna slika - stigne u "zemlju bez povratka". Ta zemlja je Bog sam, gdje ga se može gledati licem u lice; a samo smrt nam pokazuje takva Boga. Ljubav te mora tjerati i onemogućiti ti da se bilo čemu drugom raduješ i uspostaviš ugodno utočište.

"Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati"(Ps 42,2-3). Samo Bog zna, kada; samo on zna put. Ne stvaraj životnoga plana, budi slobodan od svega što bi moglo Boga priječiti da se prema tebi odnosi po svome planu. Naklonost i nenaklonost ne igraju nikakvu ulogu. Budi na sve spreman i raspoloživ! Izabrani je narod znao samo ovo jedno: on je išao prema obećanoj zemlji; puta nije znao. U tom izlasku sam Gospodin je preuzimao svaku inicijativu. Bilo je zastoja, išlo se dalje, orijentiralo se jedino po oblaku, u koji se slijepo pouzdavalo (Izl 40,36-38). Od tebe se traži ovo potpuno predanje, vjera u mudrost, moć i ljubav tvoga nebeskog Oca. On zna sve, on može sve, i on me ljubi.

Upiši si ovo u srce i na svoj dlan. Tu majčinsku Božju brigu u koju se pustinjak mora pouzdati, opjevao je Mojsije u jednoj pjesmi (koja na tebe misli):

"U zemlji stepskoj on ga je našao,
u pustinjskoj jezivoj pustoši.
Obujmio ga, gajio ga,
i čuvao kao zjenu oka svoga.
Poput orla što bdi nad gnijezdom,
nad svojim orlićima lebdeći,
tako on krila širi, uzima ga,
pa ga na svojim nosi perima.
Gospodin sam njega je vodio,
tuđeg boga s njim ne bijaše."
(Pnz 32,10-12)

Ulaziš u velik rizik, ako se ne baciš u taj ponor. Želiš li sam voditi svoj vlastiti život, možda će Bog reći ovu strašnu riječ: "Lice ću mu svoje sakriti, i vidjet ću što će biti od njega" (Pnz 32,20). To si je lako predstaviti: gladan i žedan u životu koji ne podnosi polovičnosti, u odijelu pustinjaka, bit ćeš "čovjek od svijeta".

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja