monasticism

Samoća u svijetu

"On narod svoj vodaše pustinjom: vječna je ljubav njegova."
(Ps 136,16)


Ući u pustinju uvijek je svečani trenutak. Napušta se uobičajena okolina, prijatelji i zamjenjuje nepoznatim što donosi samoću. Početak je oslobađanje, bol i preziranje sebe. To konačno oslobađanje od svega dragoga i vrijednoga, ne događa se bez suza. To su doživjeli i Izraelci kad su izlazili iz Egipta. Dugo su zbog toga trpjeli (usp. između ostaloga Izl 14,11; 16,3; Br 14,2), iako su otišli sa svom svojom zajednicom.

Od tebe se očekuje vjera i Abrahamova odvažnost: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. - Abraham se zaputi kako mu je Gospodin rekao"(Post 12,1.4). Nigdje ne stoji zapisano da je Abraham oklijevao ili se kajao.

Gospodin je izveo Židove iz Egipta "in manu forti" (jakom rukom). Bossuet veli:"Bog ne oslobađa, on otkida (otima). On ne savija nego raspolavlja. On ne samo da odvaja, nego razara i pustoši sve."
Tek ćeš kasnije razumjeti ovu Božju riječ: "Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo" (Izl 19,4). Kad ne bi odmjerio svoj Križ, ispustio bi iz vida srce. Pouzdaj se u onoga koji te prihvaća onakva kakav jesi i ne gleda na tvoju nedostojnost. On govori: "Primamit ću ga, odvesti u pustinju i njegovu progovorit srcu" (usp. Hoš 2,16).

Pustinja privlači i ujedno plaši. Ona je zemlja velike samoće i čovjek ima nesvjesni strah da je samoga sebe iskrcao i ostavio. Pustinjak je uistinu odijeljen. U tome je bit pustinje da u njoj nema ljudi. Čista pustinja ne trpi života. Pustinjski pijesak kao i zaleđeni vrhunci pokazuju prirodu u njihovoj netaknutosti, kako je proizašla iz ruke Stvoritelja. I nad njom čini se još počiva Duh Božji, koji je na početku svijeta lebdio nad vodama (usp. Post 1,2). Ova netaknutost privlači duboke duše. Pustinja je čista i ona čisti. Gdje nema čovjeka, nema ni grijeha ni buke svjetskih poslova.
Samoća će te radovati, ali ćeš osjećati i njezinu strogost. Bog sam je opisao pustinju kao "zemlju pustu, jedva prohodnu, zemlju suhu i mračnu, zemlju po kojoj nitko ne prolazi" (Jer 2, 6).

Zatvoren u samoga sebe zaželjet ćeš se ponekad ljudskih susreta, pustinja će ti se tada činiti neizmjerno praznom i apsurdnom. Ali ti nisi turist, iako živiš kao nomad; za tebe nema nade u povratak. U toj "borbi s pustinjom", o kojoj govori sveti Benedikt, imaš samo jedno pouzdano uporište: Boga samoga, pa i onda kad ti on naoko izmiče. Jedan mali brat Charlesa de Foucaulda je napisao:"Slaba čovjeka pustinja ne nosi, ona ga pritišće. Samo tko traži borbu i napor, može u njoj preživjeti."

Potrebno je zamisliti se u tu istinu. Ti moraš naučiti sam rješavati svoje probleme. Ostaje ti jedna jedina sigurnost: snažno prokušana vjera. Preko ponizne molitve možeš pripadati "velikima, koji su pomoću Božjom kadri neustrašivo se boriti bez pomoći drugih, sami, vlastitom snagom protiv pokvarenosti tijela i misli" (Pravilo sv. Benedikta, Pogl. 1).
Samoću ćeš osjetiti kao odmor da odahneš od poslova koji su služili tvomu održanju života i oduševljavali te za djelo. Od sada je samoća tvoj životni prostor; nitko ne očekuje nikakve plodove tvoga djelovanja. Ostaje ti jedan jedini izvor: uživati do Isusovih nogu dragocjen miris svoje ljudske nedovoljnosti, što očito predstavlja samo gubljenje. Uspije li ti to, bit ćeš bogato nagrađen. Brani prilaze k svojoj pustinji. Čemu služi klauzura ako dopustiš da u nju uđu ljudi, tisak, izmjena pisama, posjetitelji? Ne zaboravi da je pravo obilježje pustinje odsutnost ljudi.

Pustinja za tebe nije okvir, nego stanje duše. U tome je poteškoća. Ti si središte samoće, nedostatak ljudi s njihovom taštinom stvara u tebi prvi prostor šutnje. U stepi postoji samo jedna buka: disanje vjetra. To je pustinja koja plače, jer bi htjela biti plodna zemlja, kaže jedna arapska poslovica. Takav si i ti: suha zemlja bez vode, koja zaklinje Gospodina da joj pošalje svoju rosu. Treba slušati jedino puhanje Duha Svetoga. Ne pokušavaj tišinu naseljavati sjećanjima, slikama iz prošlosti, svjetskim interesima ili rastresenošću, koja je svojstvena životu u društvu.
Pustinja ne dopušta kompromise, ona traži jasnu odluku: za kamenit put, za neprestano napredovanje s po mogućnosti laganom prtljagom, ili za smrt.

Pustinja ne nudi niti dopušta kakav užitak. Ti bi trebao sve izgubiti; već početna rastresenost ubija razgledanje. Okrutna monotonija samotišta donosi nutarnji mir, privlačivost svijeta samo muku. Bio bi kao bez korijena, žedan nezdrave vode; jer bi izgubio cilj svojih želja i Bog bi ti bio vrlo daleko! Sigurno je pustinja zemlja žeđi. Kao Hagara (usp. Post 12) ili kao Ilija na putu prema gori Horebu (usp. 1 Kr 19) i ti ćeš jednoga dana misliti da je pustinja tvoja smrt. Pa ipak, ne vraćaj se; Bog će te voditi. Nije lako prodrijeti u tu tajnu; samo ozbiljnim mrtvljenjem dospjet ćeš dotle da postigneš taj drugi stupanj šutnje. Izdrži, potrudi se dovesti svoje sposobnosti do jedinstva, do jednostavnosti šutnje. Ne daj se zaustaviti u nastojanju da uskoro doživiš posjet Božji. On je došao k Iliji na gori Horebu u trenutku takve šutnje da se mogao čuti najblaži povjetarac (usp. 1 Kr 19,12). Kad Bog nekoga želi dovesti do kontemplacije, sve mora zašutjeti da bi On mogao zauzeti prostor. Prestani, dakle, brinuti se za sebe. Kad više ne budeš čuo plač prirode, kad ne budeš ulazio u svaki nemir, kad budeš imao samo još jednu želju, ljubiti, kad se više ne budeš brinuo za svoj život, kad više ne budeš mislio na sebe, u zlu, kao ni u dobru, kad ti više ne bude stalo do toga da te ljudi priznaju, jednom riječju: kad sebe izgubiš iz vida, otkrit ćeš Svetinju nad svetinjama tišine, to neranjivo svetište svoje duše gdje prebiva Bog i gdje ti je on blizu. Kao za Mojsija i za tebe će reći: "Od svih u kući mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću a ne zagonetkama, i lik Gospodnji on smije gledati" (Br 12,7-8).

Sva se duhovnost pustinje može sažeti u riječ Ivana od Križa: "Jednu jedinu riječ izgovorio je Otac: svoga Sina; i tu riječ govori on uvijek u vječnoj šutnji. I samo šutke može tu Riječ duša prihvatiti."

Misliš li ponekad na to da Otac tu Riječ i u tebi govori? To profinjeno osluškivanje sačinjava život pustinjaka. Nikada ne smiješ reći da ti je dosta slušanja. Da razumiješ riječ - to ti može dati jedino Otac, ne knjige, teolozi. "Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla" (Iv 6,44).

Ta vječna Riječ bit će tvoja hrana: dat će ti je Sveto Pismo, Euharistija, razmatranje. Ti ćeš kušati tu manu Božju (usp. Izl 16,31). Duh Sveti ćete voditi većom blagošću i naklonošću nego svijetli oblak (usp. Izl 40). Kao od nutarnjega Siona uvest će te u zakon savršenih (usp. Izl 20). Bog će s tobom sklopiti ženidbeni savez (usp. Izl 19) i progovoriti tvome srcu o toj liturgiji ljubavi na koju te pozvao (usp. Izl 24-31). Da utaži tvoju žeđ, dat će da usred tvoje stepe proključa voda njegove milosti, njegovi darovi po kojima možeš piti na istome izvoru trojstvenoga života (usp. Br 20,1-11). Budeš li hrabro koračao stepom, obnovit će se u tebi velika Božja djela (magnalia Dei).

Treba ići bez zastoja. Samotište nije obećana zemlja; nije ti dopušteno ondje se spustiti i udomiti - u komforu dragih navika ili u sebičnom miru. Tvoja hrana je Božja riječ. Ali stojeći, opasanih bokova sa štapom u ruci mora se blagovati Pashu. Ti si hodočasnik bez doma, bez prtljage, bez sigurnoga sutra. Pustinja nije nikakva rezidencija, nikakvo boravište, nego put kojim se mora koračati naprijed - da se, kako kaže jedna slika - stigne u "zemlju bez povratka". Ta zemlja je Bog sam, gdje ga se može gledati licem u lice; a samo smrt nam pokazuje takva Boga. Ljubav te mora tjerati i onemogućiti ti da se bilo čemu drugom raduješ i uspostaviš ugodno utočište.

"Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati"(Ps 42,2-3). Samo Bog zna, kada; samo on zna put. Ne stvaraj životnoga plana, budi slobodan od svega što bi moglo Boga priječiti da se prema tebi odnosi po svome planu. Naklonost i nenaklonost ne igraju nikakvu ulogu. Budi na sve spreman i raspoloživ! Izabrani je narod znao samo ovo jedno: on je išao prema obećanoj zemlji; puta nije znao. U tom izlasku sam Gospodin je preuzimao svaku inicijativu. Bilo je zastoja, išlo se dalje, orijentiralo se jedino po oblaku, u koji se slijepo pouzdavalo (Izl 40,36-38). Od tebe se traži ovo potpuno predanje, vjera u mudrost, moć i ljubav tvoga nebeskog Oca. On zna sve, on može sve, i on me ljubi.

Upiši si ovo u srce i na svoj dlan. Tu majčinsku Božju brigu u koju se pustinjak mora pouzdati, opjevao je Mojsije u jednoj pjesmi (koja na tebe misli):

"U zemlji stepskoj on ga je našao,
u pustinjskoj jezivoj pustoši.
Obujmio ga, gajio ga,
i čuvao kao zjenu oka svoga.
Poput orla što bdi nad gnijezdom,
nad svojim orlićima lebdeći,
tako on krila širi, uzima ga,
pa ga na svojim nosi perima.
Gospodin sam njega je vodio,
tuđeg boga s njim ne bijaše."
(Pnz 32,10-12)

Ulaziš u velik rizik, ako se ne baciš u taj ponor. Želiš li sam voditi svoj vlastiti život, možda će Bog reći ovu strašnu riječ: "Lice ću mu svoje sakriti, i vidjet ću što će biti od njega" (Pnz 32,20). To si je lako predstaviti: gladan i žedan u životu koji ne podnosi polovičnosti, u odijelu pustinjaka, bit ćeš "čovjek od svijeta".

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja