monasticism

O kćeri, vi koje ne možete puno razmatrati smisleno, niti možete zadržavati misli, a da se ne rastresete, navikavajte se, navikavajte se! Shvatite da ja znam da to možete učiniti, jer sam niz godina prolazila taj napor, i silno je velik, a da nisam mogla smiriti misao na jednoj stvari. Ali znam da nas Gospodin ne ostavlja tako osamljene a da nas, ako Ga to ponizno dođemo moliti, ne bi pratio. Ne budemo li tijekom godine dana mogle uspjeti u tome, neka bude tijekom više godina. Neka nam ni za što ne bude žao vremena koje se tako dobro utroši. Kažem da se na to može naviknuti, a i može se nastojati ići uz toga istinskog Učitelja. Ne tražim od vas sada da mislite na Njega, niti da donosite velike sudove, niti pak da obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da Ga gledate.

Pa tko vam priječi da oči vaše duše, makar samo na trenutak, ako ne možete dulje, svrnete na ovoga Gospodina? Budući da možete gledati ružne stvari, pa zar nećete moći gledati najljepšu stvar koja se može zamisliti? Jer nikada, kćeri, vaš Zaručnik ne skida očiju s vas. Pretrpio je tisuću ružnih stvari i prezira protiv Sebe, i to nije bilo dosta da vas prestane gledati, pa zar je onda mnogo da, odvrativši oči s ovih izvanjskih stvari, kadikad pogledate na Njega? Shvatite da ne očekuje ništa drugo, kako kaže zaručnica, osim da Ga pogledamo (Pj 2,14) Čim budete htjele, naći ćete Ga. Toliko drži do toga da Ga ponovno pogledamo da to neće propustiti...

Ono što možete učiniti da vam bude od pomoći u tome jest da nastojite nositi neki lik ili sliku ovoga Gospodina, koja bude po vašem ukusu, ali ne da je nosite na grudima i ne pogledate je nikada, već zato da mnogo puta razgovarate s Njime, zato što će vam On udijeliti što ćete Mu reći. Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom?...

Ponovno vam tvrdim, ako se pomno navikavate na ono što sam rekla, da ćete izvući takvu dobit kakvu ja, makar to htjela, neću moći iskazati. Prema tome, okupite se oko ovoga dobrog Učitelja, posve odlučne da naučite ono što vas uči.

Terezija Avilska, Put k savršenosti

Radost nam je darovana da je živimo i da je svjedočimo. Moramo se, dakle, potruditi da je primimo i dopustiti joj da zrači. Bog je Radost: Pred tvojim licem punina radosti, s tvoje desne vječna slast. Budući da smo sinovi Božji mi smo, dakle, sinovi radosti: "U njemu je radost našega srca, u njegovu svetom imenu naša vjera." (Ps 32,21)Tako je svatko od nas začet iz njegova veselja i obećan njegovoj radosti.
Ono što je temelj naše radosti ponajprije je nježnost Očeva koji ne želi smrt grešnika, nego da se on obrati i živi, i poziva čitav svijet da slavi i raduje se zbog malih znakova našeg povratka k njemu. Raduj se, dakle, pri pomisli na tu Prisutnost punu ljubavi i praštanja koja te potiče da joj pjevaš: "Ti postade moja pomoć, kličem u sjeni krila tvojih." (Ps 62,8)

Ono što potiče našu radost je zatim prisutnost Krista koji ostaje s nama sve do kraja svijeta. I ne vidjevši ga, ljubimo ga, i ne videći ga, vjerujemo i kličemo od neizrecive radosti pune slave, sigurni da ćemo po njemu postići spasenje naših duša. Onaj koji nam je došao navijestiti Radosnu vijest otkrio nam je svoju ljubav da bi njegova radost bila u nama i da naša radost bude savršena, te da tako u sebi imamo puninu njegove radosti Ostani u toj radosti Krista koji hoda uz tebe na tvojim putevima i donosi ti radost koju ti nitko ne može oduzeti. Kako imaš pravo ljubiti ga!

Ono što konačno potvrđuje našu radost jest milost Duha Svetoga koji je sam radosno klicanje u srcu Presvetoga Trojstva. On je nosilac radosti, zračenje radosti. On jest Radost. Istinska Radost.

Jer postoji: radost Duha Svetoga. Sposobna da nas razveseli sve do opijenosti. Darovan nam je Duh koji nas obasipa svim svojim dobrima, medu kojima je prvo, poslije ljubavi, radost. Ne žalosti, dakle, Duha Svetog u sebi, predavajući se žalosti svijeta. Kao sin Očev, prijatelj Kristov i nosilac Duha, živi, dakle, od Božje radosti.

Bratski život koji zajednicu sabranu u Božje ime, čini živim znakom njegove Prisutnosti, postaje izvorom i žarištem radosti. Vidite kako je dobro, kako je milo, živjeti zajedno kao braća. Ljubav donosi radost, međusobno povjerenje smiruje, zajednički život veseli. Takvo je zračenje trojstvene Prisutnosti kakvo Bog i ljudi od nas očekuju i kako je pisano: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam, radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima. Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što.

Živeći u ljubavi, potakni u sebi i u svakom od svoje braće procvat radosti. Po zračenju zajedničke radosti postani znakom prisutnosti Boga koji te želi obnoviti po svojoj Ljubavi i koji će plesati za tebe, kličući od radosti kao u dane slavlja. Ništa tako ne rastužuje kao nesloga, sumnjičavost, gunđanje i ljubomora. Naprotiv, praštanje, pomaganje, susojećanje, poniznost izvori su radosti. Da bismo živjeli u radosti, živimo, dakle, u jedinstvu, usavršavajući našu radost skladom naših osjećaja. Molimo svakog dana za svakog brata zajednice milost radosti. Ištite i primit ćete i vaša će radost biti potpuna.

No nemojte zaboraviti da je radost i kći žrtve.
Prava radost rađa se iz napora, kušnje, patnje, kao što je radost Uskrsa provrela iz križa. Smatrajte, dakle, najvećom radošću, braćo moja, ako ste izvrgnuti svim mogućim kušnjama. U poteškoćama, protivštinama, uvredama, progonstvima, radujte se, jer velika je vaša nagrada u nebesima. Nema duboke radosti bez askeze i bez aktivnog sudioništva u Isusovu križu.

Radujte se u onoj mjeri u kojoj sudjelujete u Kristovim patnjama da biste u trenutku objave njegove Slave i vi bili u veselju i radosti.

Pierre-Marie Delfieux, Bog u srcu grada

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas. Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija dd guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

T. Merton, Nove sjemenke kontemplacije

Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.

Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.

Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.

Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.

Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega..I možda, da se uvjerio da ste vi sposoban da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.

Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato, jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah, jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.

Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.

T. Merton, Nove sjemenke kontemplacije

U prvim stoljećima nakon Kristova rođenja, u sjevernoafričkim pustinjama, osjetila se žeđ za produbljenijim molitvenim i vjerskim životom. Ta je žeđ dovela do začetaka kršćanske kontemplativne prakse, koja je doživjela svoj procvat u predjelima obale Nila. Ti rani počeci monaškoga života privukli su mnoge ljude iz Egipta i drugih dijelova staroga svijeta i potakli osnivanje sličnih monaških zajednica u području Sredozemlja koje su se proširile u Europu pa i dalje.

Prvotno nadahnuće tim kretanjima monaha kroz pustinju uvelike se pripisuje sv. Antunu Egipatskome. Antun se rodio oko 250. godine. U dobi od oko osamnaest godina umrli su mu roditelji, te je naglo ostao posve sam pod teretom odgovornosti za posjed koji su mu ostavili. Opterećen tim novim brigama, zadubio se u riječi Evanđelja Prodaj sve što imaš i podaj siromasima. Te su mu riječi dotaknule srce. Nemoćan da im se odupre, ubrzo se odrekao ovećeg obiteljskoga naslijeđa, razdijelio novac i imovinu siromasima. Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za duhovnim rastom, nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostaloga mogao dati sirotinji. Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve.

U trideset i petoj godini sve je više odlazio u udaljena mjesta. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.Tamo su ga ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire? Glas mu odgovori: Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik.

Nakon toga, Antun se još dublje zaputio u divljinu. Zatvorio se u staru utvrdu i proveo mnogo godina živeći uglavnom od suhoga kruha i vode. Vrlo je malo razgovarao s drugima, pa ipak, kod ljudi je budio sve veće udivljenje te su se mnogi sljedbenici počeli okupljati u blizini utvrde. Konačno, nestrpljivi i žedni pouke, Antunovi su sljedbenici srušili vrata utvde. Nakon mnogo godina osame, Antun se, potpuno zdrav i čio, pojavio pred zadivljenom gomilom i sav je zračio.

Tijekom kratkotrajnoga javnog života, Antun je liječio bolesne, pomirivao posvađene, tješio uznemirene, propovijedao i poticao mnoge na samotnički život. Malo pomalo u planinska i pustinjska okolna područja naseljavali su se Antunovi gorljivi sljedbenici koji su posvetili život stezi, molitvi i kontemplaciji. Ubrzo nakon toga, Antun se ponovno povukao u još dublju osamu. U pratnji skupine putnika nomada, zašao je u unutrašnjost planine otkrivši mjestance gdje je bio izvor savršeno čiste vode i nekoliko palmi datulja. Oduševio se tim mjestom i nakon nekog vremena odabrao parcelicu pogodnu za oranje. Posijao je pšenicu i tako dobio brašna za sebe i za svoje povremene goste. A ono što bi preostalo, po putnicima bi slao siromašnima u gradove. Antun je živio svoje dane u unutrašnjosti planine i ponekad bi napuštao mjestance kako bi se pridružio zajedničkim okupljanjima monaha što su u blizini osnivali zajednicu. Ponekad bi skrbio za goste, ali uvijek je ostao vjeran samotnom životu molitve i stege sve dok nije 365. godine, u dobi od 105 godina, umro.

Mnogi se od nas ne mogu zamisliti u ulozi svetoga Antuna, zatvorena u grobnici koji je izdržao napade zvjerskih hordi. Svatko tko je pokušao, makar samo desetak minuta umiriti razum i stišati misli, može cijeniti napor tih monaha. Međutim ako se upustimo u kontemplativnu vježbu, na neki način postajemo jedno s tim starim monasima, i bez obzira koliko zemaljskim ili besplodnim nam se taj posao činio, malo po malo, naš se život mijenja. Naš će ego možda vrlo sporo otpuštati svoj središnji položaj ili nadzor, ali naš aktvni um, će nam svojim neposrednim opažanjem, osvijetliti puno toga dobroga. Naša će se uporna nastojanja polako taložiti u prostoru izvan dosega našeg opažanja. Tada će iznenada, najvjerojatnije u vrijeme kada ego počne popuštati svoj stisak te bude spreman predati se, sve ono što je nekad onemogućavalo kontemplaciju, sada se pokazati kao pravi urod ustrajnoga nastojanja. Vježba i put koji moramo slijediti postat će jasan i očit, a sumnje koje su nas ometale da nastavimo put, nestat će. A kad nam pogled postane cjelovit i smiren, jednostavno ćemo nastaviti s tim temeljnim predanjem kontemplaciji, iako sad s većom lakoćom i povjerenjem, potpuno svjesni da je jedinstvo za kojim tragamo bila činjenica našeg života, puno prije nego što smo započeli našu potragu.

Početak takvoga stanja otkrio se Antunu dok je bio zatvoren u grobnici. Dugo je vremena boravio u blizini svoga doma vježbajući se u krepostima, stezi i molitvi, skupljajući savjete i iskustva koje je provodio u život. Tek nakon dugotrajne i ustrajne vježbe pozornosti, uvidio je, u trenutku buđenja, da su sve te utvare što su ga napadale, sve zvijeri i demoni što su ga vezivali i probadali, bile uvijek potpuno nemoćne i bez snage u odnosu na istinu njegova postojanja.

Tek je tada uvidio da je krov koji ga je prikovao u grobnici, bio porozan i providljiv. Tek je tada shvatio da je prostoriju obasjavala sveprisutna svjetlost. Žeđ koja se probudila u svetom Antunu kao i monahu koji je nakon deset godina pustinjskoga života bio zamalo odustao, bila je žeđ za nazočnošću, sigurnošću i mirom što dolazi upravo od te svjetlosti.

Učenje koje je nadahnulo Antuna moglo se slobodno oblikovati i prilagođavati svakoj novoj situaciji. Danas, upravo kao i u njegovo vrijeme pojavili su se različiti pristupi koji zadovoljavaju žeđ za molitvom i kontemplacijom. Danas ima raznih pristupa osobnoj kontemplativnoj vježbi pojedinca. Nepromijenjena ostaje samo osobna odgovornost prema - našim poslovima, učenju, zajedništvu s našom obitelji i prijateljima, usred naših rasprava i nesporazuma i drugih situacija koje su jednako teške i korisne. Takva kontemplativna vježba, premda naizgled vrlo različita, nije ništa manje životna od vježbi starodrevnih monaha i monahinja. Možemo pomisliti da su naša nastojanja potpuno besplodna i da se gube u rutini naše svakodnevice, ali to jest tako. Sol koju ne vidimo, čini juhu ukusnom. Kruh nastaje od kvasca u tijestu. Sto je vježba stopljenija s našom svakodnevicom, to ona više nestaje kako bi se pojavila tamo gdje može donijeti plod. I kao što je vidljivo kod svetog Antuna, mnogo prisutnosti šutnje i mira privuče mnoga dobra i puno se toga pokrene našom marljivom pozornošću prema onome što je najbliže našem srcu.

Bob Walker, iz predgovora knjizi Čuj pustinju

Ovo je ulomak predavanja Nauma Ilievskog, metropolita strumičkog, održanog na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 22. svibnja 2006.


Pojam hezihazam označava način duhovnog života u Istočnoj crkvi koji se odvija u molitvenom spokoju (tihovanju) i ispunjen je molitvom uma u srcu, a preko kojeg se traži i doživljava živo, milosno (blagodatno) i osobno zajedništvo s Bogom. Sama grčka riječ ’hesihija’ znači tišina, mir, a u ovom asketskom kontekstu se koristi kako bi se točno izrazilo mirovanje uma u srcu čovjeka koji priziva Isusovo ime. Kada se u asketskoj literaturi upotrebljava termin hezihija , misli se upravo na to. Dakle, može se reći da je hezihazam u Istočnoj crkvi osnovna duhovno-asketska i filozofsko-teološka metoda kršćanskog viđenja, doživljavanja i spoznaje Boga, a time i čovjeka i svijeta.

Kada se govori o hezihazmu, vrlo je važno znati da se sav duhovni život čovjeka odvija u velikoj harmoniji. Znači, duhovni život nije nešto slučajno, nešto kaotično, nešto što se može bilo kako živjeti, nego u duhovnom životu postoji veliki red koji se ne smije nimalo zanemariti, koji se mora poštivati. To osobito mora znati i živjeti duhovni otac, sukladno svome iskustvu, sukladno tome koliko je prosvijetljen od Boga. Isto tako i svi kršćani, a posebno monasi, moraju znati ovaj poredak kako bi se izbavili od obmane, od lažnog stanja uma. Jer u svakodnevnom životu pogrešno misliti o nekim pitanjima i nije tako tragično i katastrofalno, ali u duhovnom životu misliti nešto pogrešno, to posebno monasima može upropastiti čitav život i učiniti njihov dolazak u samostan uzaludnim. Zato je dobro da se učenje i izlaganje o molitvi uklopi i poveže s redom i harmonijom koji vladaju u duhovnom životu.

U tradiciji Istočne crkve, suglasno svetim Ocima, možemo vidjeti da kod svakog asketa postoji podjela duhovnog rasta na stupnjeve. Oci poznaju prvi stupanj kojeg nazivaju čišćenje (pročišćenje, očišćenje), zatim drugi kojeg nazivaju prosvjetljenje, i treći stupanj kojeg nazivaju oboženje. Prvi je pročišćenje srca od strasti, drugi prosvjetljenje uma, a treći oboženje čitavog čovjeka. Za svaki od ova tri stupnja karakteristično je, kada govorimo o harmoniji u duhovnom životu, da ima svoju molitvu, svoj način organiziranog života, svoje kušnje; svaki stupanj ima svoj odnos s duhovnim ocem i duhovno vodstvo, svaki stupanj odgovara stupnjevima svetog reda itd.

Na prvom stupnju koji se zove čišćenje, molitva je samo umna i usmena, odnosno monah ili asket ju može izgovarati ustima i može ju pratiti svojim umom. Riječi molitve su: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Na drugom stupnju, koji se zove prosvjetljenje, um se već nalazi unutar srca i tamo prati molitvu koja se izgovara unutarnjom riječi. Razlika između drugog i trećeg stupnja je u tome što na drugom čovjek svojim zalaganjem, naporom svoje volje drži um sabran u srcu, a na trećem stupnju to čini sama Božja milost (blagodat) koja neprestano zadržava um u srcu. Ovo duhovno stanje opisano je i u poznatoj knjizi Ispovijesti ruskog hodočasnika. U njoj se može pročitati kako čovjeku i kada spava i kada govori ili bilo što radi ili misli, molitva teče u srcu.

Vidjeli smo da na svakom od ovih stupnjeva postoji odgovarajuća molitva. Na čemu se temelji ova molitva? Oci kažu da je molitva uma u srcu zapravo aktualizacija milosti krštenja. U trenutku svetoga krštenja mi u svome srcu, tom našem duhovnom centru, primamo puninu Božje milosti. Tu puninu milosti čovjek u velikoj većini slučajeva ne osjeti. Razlog tome je što se ljudi obično krste kada su djeca i kada nisu toga svjesni, a u daljnjem tijeku života puno griješe, ili se jednostavno nedovoljno pripreme za krštenje kada su već odrasli. Tu milosti ljudi uzaludno izgube kao kad biser pada u blato, i tada ga samo na trenutak čovjek vidi dok ne propadne još dublje. Ali taj biser postoji dolje, na dnu blata. Dakle, ova punina milosti Božje, postoji u našim srcima, ali ju mi zbog našeg grešnog života ne vidimo. Zato trebamo proći kroz stupnjeve pročišćenja srca kako bi se ta milost tako silno pojavila da privuče um u srce, da čovjekov um spozna gdje je mjesto srca. Kao što kažu Oci, da se srce otvori, i da um privučen tom milošću Božjom prebiva u srcu i tu prati molitvu i da se, prebivajući unutra, još više preobražava i prosvjetljuje. Tada slijedi drugi stupanj – prosvjetljenje.

Znači, osnova hezihastičkog asketskog ili asketsko-hezihastičkog života upravo je krštenje čovjeka i njegovo ukorjenjivanje u život Crkve, zajedno sa svim ostalim sakramentima (Svetim Tajnama), prije svega sakramentom pričesti tijelom i krvlju Kristovim. Hezihast traži tu milost koja je ucijepljena u njegovo srce svetim krštenjem. Tu je baziran cijeli asketski napor i jedino se na taj način gradi savršeno zajedništvo s Bogom. Naglašavamo taj osobni trenutak, susret čovjeka s Bogom.

(...)
Postoje i različite kušnje na svakom od stupnjeva. Dok je srce zarobljeno od strasti, demon ima direktan prilaz iznutra. Dovoljno je da ubaci neku pomisao, da potakne neku želju, iznutra pobudi neku strast da bi naveo čovjeka na pad. Oci kažu da su sa strastima uvijek povezani i demoni. Svaka strast je jedan demon.

Ali, kako znamo da je srce zarobljeno? Da je srce zarobljeno od neke strasti prepoznaje se po tome što nije otvoreno, ne zna se mjesto srca. Milost krštenja koja nam se daje na krštenju nije izašla iz srca, i pošto um ne zna gdje je srce, ne prebiva u njemu i ne može pratiti molitvu unutar njega. To je znak da nam je srce zarobljeno od neke strasti, najčešće strasti visokoumlja, gordosti, umišljenosti, oholosti, kad čovjek o sebi visoko misli ...

Strasti su u Istočnoj crkvi podijeljene na tri grupe: slavoljublje (oholost, gordost, umišljenost, želja za vlašću itd.), zatim srebroljublje (sve što je povezano s novcem i imetkom) i slastoljublje (sve što je povezano s tijelom; bludne strasti, ugađanje trbuhu, itd.). Od grubih strasti kao što su srebroljublje i slastoljublje, ljudi kad uđu u Crkvu obično se brzo oslobode, ali ne i od visokog mišljenja o samima sebi. Kao što kažu Oci, s time se čovjek bori do kraja svog života. Zato, uvijek ima prostora da se čovjek smiruje, svjesno ponizuje, da teži prema stanju poniznosti, smjernosti tj. smirenosti. Oci kažu da je to Božje stanje. Tko napreduje u tome, spoznaje to stanje. To je stanje na kraju povezano i s ljubavlju prema neprijateljima.

Na prvom stupnju, kada čovjek nije pročišćen od strasti, demon ga napada iznutra. Dovoljna je pomisao, neka fantazija, poticaj strasti da čovjek padne. Na drugom stupnju, kada je dostignuto čišćenje od strasti, koje još nije konačno očišćenje, dovoljno je da se izlije milost krštenja u srcu i da se um privuče u srce, pa demon gubi snagu, jer se čovjek dosta ponizio i zadobio smjernost kao vrlinu, te asketsku ljubav čak i prema neprijateljima. Tada demon nema toliko snage da kod čovjeka izazove pad iznutra preko strasti i on mora napasti izvana. To znači da onaj mali dio nepreobraženih strasti mora biti potaknut velikim izazovom. Na primjer, za onoga koji je na stupnju pročišćenja, da bi pao dovoljna je pomisao o ženi ili o muškarcu – ovisi, ili da vidi nešto na televiziji. Na drugom stupnju demon mora prouzrokovati realni izazov. Umjesto bludne pomisli o muškarcu ili ženi, mora osigurati njihovu realnu prisutnost. Potreban mu je upravo realni izazov da bi pokušao izazvati pad kod asketa. Na trećem stupnju, što možemo vidjeti u životopisima svetih, demon se i osobno pojavljuje s ciljem da asketa na neki način ili dovede u zabludu uma (pa se pojavi u obliku sveca) ili da ga uplaši kako bi ovaj napravio neki korak koji bi ga doveo u pad. Vidjeli smo da na svakom stupnju ovog duhovnog razvoja postoji posebna kušnja kojom nas demon napada.

(...)

Postoje još neke specifičnosti oko molitve: na primjer, što se čisti molitvom na prvom stupnju, što na drugom, a što na trećem. Na prvom stupnju se pročišćuje energija uma, i to je važno znati. Um ima i bit (suštinu) i energiju: energiju koja prebiva u glavi i koja se preko osjetila razlijeva po svijetu (a može se sabrati u molitvi) i bit uma koja je u srcu. Trebamo znati da se najprije čisti energija uma. Na primjer, na početku duhovnog života, česta je pogreška koja se dogodi ljudima kada prvi put dođu u Crkvu i kada pročitaju nekoliko duhovnih knjiga i kada im se malo otvore duhovne oči te dobiju prvu svjetlost, da odjednom pomisle o sebi kako su postali vrlo duhovni. Dobiju prvo prosvjetljenje, ali ne prosvijetli se njihov um nego energija njihovog uma. Oni tada zamijene prosvijetljenost energije s prosvijetljenošću biti uma i pomisle o sebi da su nešto veliko ... To je kao nož s dvije oštrice. Bog nam unutar nas daruje prvu svjetlost kako bismo vidjeli svoju grešnost, a ne uočavali grijehe drugih. Obično ljudi to i učine; s prvom prosvijetljenošću, s prvom svjetlošću koju dobiju oni počinju osuđivati druge umjesto da vide sami sebe, i to je ono što zovemo obmana (prelest), lažno stanje uma. Tu prvu svjetlost, kao nož s dvije oštrice, čovjek upotrijebi protiv samoga sebe. Ali tek na drugom stupnju, kada um uđe u srce, počne se čistiti bit uma koja se nalazi u srcu. Na trećem stupnju dogodi se ono što se kod svetih Otaca kaže ’ugrabljenje uma’ i ono što već apostol Pavao kaže: ne znam jesam li bio u tijelu, ili izvan tijela ili ... (usp. 2 Kor 12,3).

Treba dakle, prije svega, doprijeti do srca. Već smo rekli da je u srce, već kod našega krštenja, posijana molitva. Ondje je, u našemu najnutarnjijem ja, prisutan Isus. Sve što se događa izvan našega srca, nema druge svrhe osim da nam pomogne otkriti skriveno blago u njegovoj dubini. Tu je vazmeni grob i novi život: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? Onoga koga tražiš ti već posjeduješ a ti to ne znaš? Ti imaš vječnu pravu radost, a ti plačeš? Ona je u najdubljoj dubini tvoga bića, a ti je tražiš vani. Ti si vani, kraj groba. Tvoje srce moj je grob. Ja u njemu nisam mrtav, nego ondje počivam živ zauvijek. Tvoja je duša moj vrt. Ti si imala pravo kada si mislila da sam ja vrtlar. Ja sam novi Adam. Obrađujem i nadgledam svoj raj. Tvoje suze, tvoja ljubav, tvoja želja, sve je to moje djelo. Ti me posjeduješ u svojoj najdubljoj dubini, a da toga ni ne znaš, i zbog toga me tražiš vani. Zato ću ti se, dakle, vani ukazati i tako te povratiti samoj sebi i pomoći ti da nađeš u dubini svoga bića onoga koga tražiš vani.«

Do svoga srca najbolje dopiremo Božjom Riječju, uz uvjet da joj dopustimo da ona bude onakva kakva jest u svojoj istinitosti: snaga Božja (Rim 1,16). l da to započnemo siromašna srca. To znači da uspostavimo u svome srcu mir i pokoj i oslobodimo ga od svih briga, pa bile one teološke, apologetske ili pastoralne. Taj susret Riječi i srca u stvari je neizmjerno važniji. Radi se o buđenju ili o snu, o rođenju ili o smrti. Zbog toga naše srce mora posve golo biti izloženo stvaralačkoj i oživljujućoj snazi Božje Riječi. Za to vrijeme ostale moći neka se povuku u tišinu i neka strpljivo čekaju.

»Govori, Gospodine, srcu sluge svojega, da tebi moje srce govori.«. To je čudesno otajstvo Riječi Božje koja ponovno dolazi da bi se ostvarila u našemu srcu. Ono još uvijek neko vrijeme drijema, ali Duh je Božji već ondje prisutan i, premda mi nismo toga ni svjesni, vapi Ocu. Isti je taj Duh prisutan u Riječi koja kuca na naše srce. Smjesta, od prve, postoji duboki afinitet između Riječi koja izvana poziva i Duha koji bdije u našemu usnulom srcu. Ljudsko je srce stvoreno da primi Riječ, a Riječ se posve prirodno prilagođuje srcu. Jedno je stvoreno za drugo. Riječ treba biti u srcu zasijana (Mt 13,19; Lk 8,12). Ali srce mora biti očišćeno (Mt 5,8; Heb 10,22) i sređeno (Lk 8,18) da mogne primiti Riječ. Jer ono je obično otvrdnulo, a duh je skučen (Mk 6,52; 8,17; Iv 12,40; Ef 4,18; Heb 3,8; 3,15; 4,7). Ono je ograničeno i sporo da vjeruje (Lk 24,25). Puno je tame (Rim 1,21). Lako oteža u užitcima i brigama (Lk 21,34). Zbog toga nije sposobno kušati duhovnu hranu, Riječ Božju.

Ali, kada Riječ odjekne u našemu srcu, oboje se mogu prepoznati, odjednom i nepredviđeno, zahvaljujući jednome Duhu koji je u njima. Tada se pruža pravi most između našega srca i Riječi. Od srca prema Riječi plane iskra. Između Duha, koji počiva u dubinama srca, i Duha, koji djeluje u Riječi, uspostavlja se plodan i životvoran dijalog. Iz sjemena neraspadljiva ( Pt 1,23). Riječ preporađa srce. U Riječi, kao u nekom zrcalu, prepoznajemo svoje novo lice. U njoj smo svjedoci svoga preporoda u Kristu (Jak 1,23). U nama se budi »čovjek skriven na dnu srca.« (1 Pt 3,4).

Tako prodire do najvećih dubina našega bića Riječ, oštrija od svakog dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu (Heb 4,12) i budi u nama nov život. Riječ ogoljuje naše srce. A sa svoje strane, tako ogoljelo srce može konačno osluškivati Riječ Božju. Ono također sve dublje u nju prodire. Riječ i srce sada su jedno u drugomu i sve se više i više počinju jedno drugome upriličivati. Od sada srce zapaža da mu je poklonjen jedan nov organ, ono posjeduje nova osjetila i do tada nepoznatu finoću.

Andre Louf

Vjekoslav Karas: Rimljanka s lutnjom

Neki bizantski monah iz 14. stoljeća, koji je neko vrijeme bio carigradski patrijarh pod imenom Kalist II., odgovara na pitanje što je molitva primjerom svirača na lutnji. »Svirač na lutnji naginje se nad svoje glazbalo i pažljivo osluškuje melodiju, dok njegovi prsti rukuju trzalicom i proizvode skladno titranje žica u punome tonu. Lutnja je postala glazbom i onaj tko svira izlazi iz samoga sebe, jer glazba je slatka i ona privlači.«

Onaj tko moli, daje se na isti način na posao. On raspolaže lutnjom i trzalicom. Lutnja je njegovo srce, žice njegova nutarnja osjetila. Da zatitraju žice i da zasvira lutnja, potrebna je trzalica: sjećanje na Boga, Ime Isusovo, Riječ. Tako svirač lutnje treba budno i prepun pažnje osluškivati svoje srce i dodirivati žice Imenom Isusovim. Sve dok mu se ne otvore sjetila i ne probudi srce. Onaj tko neprestano nastoji da mu srce titra na Ime Isusovo, dopire do toga da ono propjeva i »neizreciva radost poput rijeke nadire u njegovu dušu, sjećanje na Isusa čisti njegov duh i on počinje svijetliti nekim božanskim sjajem«.

Andre Louf, Gospodine, nauči nas moliti

Zaređeni za svećenike skrivenih otajstava,
oni brišu naše slaboće.
Nevidljivi, oni vape zbog naših grijeha
i stoje oplakujući naše ludosti.
Brda postadoše zublje,
mnoštvo korača prema njima.
Tamo gdje se nađe jedan od njih,
nastaje mir među onima koji ga okružuju.
Oni su utvrde u pustinji,
zahvaljujući njima, mi smo u miru.

Sv. Efrem


Sv. Efrem Nisibijski, prema rodnome gradu, ili Sirski (o. 306.-373. g.), jedan je od najznačajnijih pisaca i pjesnika sirijske Crkve. Bio je đakon u mjestu rođenja, a kada Rimljani 363. godine Nisibis prepustiše Perzijancima, preseli Efrem u Edesu, gdje je ostao do smrti. Djela mu, navodno, sadržavaju preko tri milijuna redaka. Još za života prevodili su ih na grčki, armenski i druge jezike. Pisao je u prozi i u poeziji: tumačenja Svetoga pisma, protuheretičke rasprave i propovijedi. Posebno su vrijedne njegove religiozne pjesme, sabrane u više zbirki, od kojih je najpoznatija ona koja u znanstvenome svijetu nosi ime Carmina Nisibina. Efrem svojim pjesmama obraduje crkveni život svoje domovine, povijest spasenja, bogoslužje (liturgiju) i životopise svetaca. Kitara Duha Svetoga, kako su ga zvali, naglašava važnost vjere za duhovni život, važnost poniznosti, dobrih djela, ljubavi, molitve, posta, pokore, djevičanstva i monaštva.

Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znači "tama mom iskustvu", osvoji moje srce Svojim silnim Životom. Neka moje oči ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne dotiču ništa što nije za Tvoju službu. Neka moj jezik ne okusi kruha koji me neće prisiliti da hvalim Tvoju slavu. Hoću da čujem Tvoj glas i hoću da čujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu. Ovčja će me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak ću dati Tvom siromahu. Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naći svoje veselje dajući Ti veću slavu.

Zbog toga čuvaj me, iznad svega, od grijeha. Čuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu. Čuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce. Čuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere. Čuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i častohleplja koji guše moj život. Čuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti. Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem. Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost. Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti. Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavičluka koji čini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.

Daj mi jakost koja čeka Tebe u šutnji i miru. Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret. I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju. Obuzmi čitav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

T. Merton

Ove duhovne vježbe koristila je sveta opatica Gertruda pred značajne obljetnice ili godišnjice u svom životu.

1. duhovna vježba


Obnavljanje krsne nevinosti

Da bi na kraju svoga zemaljskog života neokaljano krsno ruho i cjelovitu kršćansku vjeru pred Gospodina donio, često se sjećaj svoga krštenja, osobito u vazmeno i duhovsko vrijeme. Također raspiruj, osobito na spomendan svoga krštenja, u sebi želju da se u Bogu preporodiš na nov život svetosti.

MOLITVA

Bože, smiluj mi se i blagoslovi me, rasvijetli lice svoje nada mnom. Neka te srce moje uvijek blagoslivlja. Duh tvoj dobri neka me pravim putem vodi.

Svaki monah i monahinja želi u prvom redu čuvati i ostvarivati darovanu krsnu milost. Jedino se na tom temelju može podizati kršćanska duhovnost, tj. život. Sva se naša svetost sastoji u težnji za evanđeoskom savršenošću što smo je u klici primili u trenutku krštenja. Ako smo taj dar primili kao djeca, doživjeli smo ga nesvjesno. Sada ga treba uvijek iznova u sebi obnavljati u vjeri i ljubavi.

Prva se vježba sastoji u tome da u rukama imaš obrednik krštenja te da polako razmišljaš o pojedinim riječima i činima koji se tamo navode:

Najprije izmoli krsnu ispovijest vjere kojom se sjedinjujemo s Gospodinom, a odlučno odričemo Sotone.

Zatim načini znak križa na čelu i na prsima uz molitvu:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Od tebe, raspeta ljubavi moja, Isuse Kriste, primam znak svetog križa tvojega kako na čelo tako i u srce da zauvijek živim pod tvojom zaštitom. Daj mi živu vjeru da raširena srca hitam putem tvojih zapovijedi, da živim kao posvećeni hram Duha Svetoga. Amen.

Zatim treba načiniti znak križa na svih pet osjetila. Na ruke uz molitvu:

Neka me ruka tvoja, Isuse, štiti, desnica neka me tvoja uzdržava da se klonim svake putene požude i da privučen opojnošću tvojih zapovijedi radosno tebi služim u Crkvi tvojoj i da iz dana u dan, iz kreposti u krepost napredujem. Daj mi svoga svetog anđela za vodu na putu života. Amen.

Zatim treba načiniti znak križa na usnama uz molitvu:

Od tebe, Gospodine, primam mudrost. Daj mi da okusim slatkost tvoga Duha. Učini me prikladnim da govorim o tvojim dobročinstvima i da ti moje služenje uvijek bude ugodno. Amen.

Zatim treba načiniti znak križa na ušima i nosu uz molitvu:

Isuse, vodo i pastiru moj, daj mi da ugodni tvoj glas uvijek prepoznajem i slijedim te da živom vjerom žurim na mirisne pašnjake života vječnoga. Otvori uši mojega srca i ispuni mirisom svoje Nagovijesti cijelu moju nutrinu.

Zatim uzmi u desnu ruku sveti križ i moli da postigneš pobjedu nad Sotonom:

Stavi mi, Gospodine, u desnicu znak tvoga svetog križa, da budem naoružan tim znakom protiv navala zloga i da me tvoja zaštita okružuje uvijek. Amen.

Zatim se sjeti kako si na krštenju primio ime te moli:

Preslatki Isuse, zapiši moje ime u knjigu života pod svojim imenom. Reci mojoj duši - moja si. Ja sam tvoj spas, priznajem te kao svoju.

Sjeti se tada kako si kršten vodom uz zazivanje Presvetog Trojstva i moli:

Isuse, izvore života, daj mi piti žive vode koja se crpi iz tebe, da nakon što sam tebe okušao, nikad više ne žednim za drugim osim za tobom. Uroni me u bezdan svoga milosrđa. Krsti me bezgrešnom nedužnošću svoje smrti. Obnovi me svojom Krvi kojom si me otkupio, operi vodom iz svoga presvetog boka sve ljage kojima sam oskvrnuo svoju krsnu nevinost, ispuni me svojim Duhom i posjeduj me svega u čistoći. Amen.

Sjeti se potom da si na krštenju pomazan krizmom i moli:

Oče Sveti, koji si me po Sinu svome nanovo rodio iz vode i Duha Svetog, daruj oproštenje svih grijeha da uvijek mogu nositi tvoj slatki jaram. Isuse, Sunce pravde, daj da se zaodjenem u te kako bih mogao živjeti u skladu s tobom; da pod tvojim vodstvom sačuvam čistu, svetu i neokaljanu krsnu odjeću nedužnosti. Amen.

Sjeti se da si na krštenju primio svjetlo upaljene uskrsne svijeće i moli:

Isuse, svjetlo neugasivo, neka u meni uvijek gori i svijetli svjetlo tvoje ljubavi, neka rasvjetljuje sve dubine moje duše i pouči me čuvati svoje krštenje da kad budem pozvan na tvoju svadbenu gozbu, nađem se dostojan biti dionik nebeske gozbe i uživati svjetlost tvoga lica. Amen.

Uz krštenje i krizmu treći sakrament kršćanske inicijacije je primanje sv. pričesti. Sjeti se tog dara i moli:

Najdraži goste moje duše, ti mi budi sloboda duha, svetost života, čistoća ponašanja, štit strpljivosti, stijeg poniznosti, oslonac pouzdanja, utjeha u žalosti, pomoć u ustrajnosti. Budi mi oružjem vjere, jakost nade, savršenstvo ljubavi, obnova duha, posvećenje u istini i najviše savršenstvo duhovnog života. A kad budem oslobođen tegobe ovoga svijeta, uživat ću na vječnoj gozbi i kliktat ću radi bogatstva tvoje ljubavi. Amen.

ZAKLJUČNA MOLITVA PRVE VJEŽBE:
Gospodine Isuse, u svom blagom Srcu čuvaj bjelinu moje krsne nedužnosti i zapisano svjedočanstvo moje vjere kako bih ti ih mogao na času smrti predati. U moje srce utisni, kao pečat, svoje Srce da ono uskladi moj život s tvojim i da bez odlaganja, poslije ovog izgnanstva, dođem k tebi. Amen.

Osobna "lectio divina"

UVODNA PRIPRAVA


Izaberite tekst Svetog pisma nad kojim želite moliti. Preporučljivo je da se uzme ulomak iz čitanja liturgije dana, ili iz nedjeljne liturgije, ukoliko se božanskim čitanjem želimo za nju pripraviti.
Zauzmite poziciju koja vam najviše odgovara za molitveno bavljenje Svetim pismom.
Saberite se. Npr. tako da se kroz neko vrijeme usredotočite na vlastito disanje, ili na koji drugi način kojim vam omogućuje da na trenutak zastanete od prethodnih aktivnosti i da osjetite unutarnju šutnju. Ako smo stalno mi koji govorimo, ili ako nas stalno okružuje buka, nismo u stanju čuti blage zvukove. Sjetite se Ilije koji je Gospodnju prisutnost doživio u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19,12). Ako želimo čuti nekoga tko tiho govori, moramo se naučiti šutjeti.

1. Lectio

Počnite polako i nježno čitati tekst. Kušajte svaki dio čitanja, u stalnom osluškivanju i iščekivanju »laganog, blagog glasa« koji će se pojaviti nad izvjesnom riječi ili rečenici: »Ja sam danas ovdje za tebe«.
Ne očekujte čudesna prosvjetljenja ni ushite. U »božanskom čitanju« Bog nas podučava kako ćemo ga tražiti i slušati u šutnji. On ne dolazi da nas ugrabi, nego nas poziva da ga u šutnji otkrijemo već prisutnog i da sve dublje uniđemo u njegovu prisutnost.

2. Meditatio

Prepoznatu riječ ili rečenicu polako usvojite. Zapamtite ju napamet, i polagano ponavljajte, dozvoljavajući joj da ude u dijalog s vašim unutarnjim svijetom misli, briga i sjećanja. Ne morate se bojati rastresenosti. Misli i sjećanja jednostavno su dio vašeg bića, i ako se pojavljuju za vrijeme »božanskog čitanja«, znači da i one žele da ih predate Bogu, zajedno s ostatkom vašeg unutarnjeg bića. Sjetite se Marijinog primjera, koja je svoje uspomene i razmišljanja pretvarala u molitvu (Lk 2,19.51). Neka vas ovo unutarnje poniranje, ova ruminacija, uvede u dijalog s Bogom.

3. Oratio

Govorite Bogu. Uopće nije važno upotrebljavate li riječi, misli ili slike. Komunicirajte s Bogom kao što bi to učinili s nekim za koga znate da vas voli i prihvaća. I predajte mu ono što ste otkrili u sebi tijekom vaše meditacije.
Ova je molitva shvaćena i kao dijalog s Bogom, ali i kao prinos Bogu. Baš kao što svećenik prinosi prilike kruha i vina na euharistiji, u »božanskom čitanju« pozvani smo također svoja najbolnija iskustva i razmišljanja prinijeti Gospodinu i dozvoliti mu da nas On svojom riječju blagoslova preobrazi i iscijeli.

4. Contemplatio

Jednostavno otpočinite u Božjem zagrljaju. I kad vas pozove da se ponovno vratite na iščitavanje njegove riječi ili na unutarnji dijalog s njim - učinite to.
Učite se upotrebljavati riječi kad od njih ima koristi, i također ne upotrebljavati ih kad su one suvišne. Radujte se u spoznaji da je Bog s vama i u riječi i u šutnji. U kontemplaciji se okrećemo od aktivizma i učimo se jednostavno biti, tj. postojati u prisutnosti dobroga Oca nebeskoga.
Ponekad ćete se više puta vraćati na čitanje teksta, bilo da okusite kontekst riječi ili rečenice koju vam je Gospodin namijenio, bilo da tražite novu riječ nad kojom ćete ponirati u Božju prisutnost. Ponekad će biti dovoljna jedna riječ da ispuni svo vrijeme koje ste odlučili posvetiti »božanskom čitanju«. To nije bitno. Bitno je da čovjek u tom vremenu bude sa svojim Bogom razmatrajući nad njegovom riječi.

Dario Tokić OCD, iz časopisa Biblija danas

Sloboda u koju vodi duhovni život nije samo sloboda od svih vanjskih utjecaja, nije samo sloboda od strasti i od ljudske moći. To je istovremeno sloboda predanja. Nije to samo sloboda od nečega nego i sloboda za nešto. Čovjek koji je sam po sebi postao slobodan, postaje također slobodan predati se drugima, tako kako je Isus rekao za samog sebe: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13).

Biti slobodan od tuđih očekivanja i isto tako od kruženja oko samog sebe - to je pretpostavka za ljubav. Samo tko je slobodan od samog sebe, može se potpuno založiti za drugoga. On svom zalaganju neće dodati i svoje sebične motive, kako se to često čini. Bit će slobodan od toga da u svom zalaganju misli na svoj vlastiti dobar glas, na nagradu ili priznanje ljudi. Neće misliti na to da se tada kad čini dobro bolje osjeća nego drugi, da ga Bog tada nagrađuje itd. On je slobodan za čovjeka, za ljude koji ga trebaju. On je slobodan da se u ljubavi predaje drugima.

Svakako, naša je sloboda uvijek ograničena. Mi nismo Bog koji ima sve u izobilju. Mi se ne možemo potpuno slobodno pozabaviti svakim čovjekom, jer smo inače ubrzo na kraju svojih snaga, sami smo sebe pretovarili. Moramo u svoj poniznosti priznati svoje granice unutar kojih se možemo drugima bezuvjetno posvetiti. Ima, doduše, danas dovoljno ljudi koji stalno ograničavaju sami sebe i žive u strahu da bi jednom mogli prebrzo reći da kad ih netko zatreba, da bi se mogli preopteretiti, da bi ih ljudi mogli izrabiti i da bi tako naprosto izgorjeli. Tko je zaista slobodan, ući će u svoj slobodi u tuđu situaciju bez stalnog straha da će sam biti zakinut, ostati kratkih rukava i da neće imati dovoljno snage pomagati do kraja. Stvarna me unutarnja sloboda oslobađa u zalaganju za druge. U svakom slučaju stalno sam u napetosti između slobode i granica, između slobode i prolaznosti. Ako pomažem drugima samo zato da me ne progoni nečista savjest, zato što to Bog od mene traži i ljudi to od mene očekuju, tada nisam slobodan. Kad pomažem zato što se bojim da bih druge mogao povrijediti ako kažem ne, tada je takva pomoć bez vrijednosti. Ako samo pomažem jer mi to godi što me trebaju, tada je to stupica u koju sam upao. Tada moja pomoć neće biti stvarna i neću moći stvarno ljubiti. U drugome čovjeku ljubim tada svoju vlastitu oholost. C. G. Jung smatra da je takva ljubav uvijek opasna ako se identificiram s nekom arhetipskom slikom kao s arhetipom spasitelja ili pomoćnika. Primjećujem katkada u razgovoru kako u meni izranja misao da bih mogao pomoći ovoj ženi ili ovom muškarcu. Primjećujem da tada nisam slobodan, nego me je zarobila fascinacija tim arhetipskim likom iscjelitelja. Tako je sloboda uvjet koji treba zadovoljavati ako ljude želimo pratiti, duhovno ili terapeutski, a da se oni na nas ne vezuju i da ne upadnemo u zamku vlastite i tuđe projekcije.

Kad ljubim bližnjega zato što bih htio umiriti svoju savjest ili zato što se bojim da bih inače mogao iskusiti odbijanje i da bih se tada mogao osjećati osamljenim, tada to nije stvarna ljubav. Tada sam mnogo više rob svog vlastitog straha i rob zakona u smislu sv. Pavla. Isto tako nisam slobodan kad samo na to mislim što mi ta pomoć donosi. Tada opet kružim oko samog sebe. Stvarna sloboda ne traži vlastite koristi i ne ide za tim da sve bude dobro riješeno. Kad se u slobodi udubim u tuđu dušu, nisam nikad preopterećen. Ne osjećam se pretovarenim ni pritiješnjenim. Mnogo sam više slobodan uživjeti se posve u taj čas. U njemu je drugi važan, onaj s kim razgovaram, koga sam susreo. A tog drugog smijem pustiti i da ode, mogu ga sa svim njegovim problemima prepustiti Bogu jer nisam ja njegov liječnik, nego je to sam Bog.

Anselm Grün, Putovi k slobodi

Koliko si već godina u samostanu? Kad gledaš unatrag, kakav ti se čini taj život? Osmišljen ili pun mrmljanja? Život za ljude ili samo za tebe? Gledaš li ga samo izvana ili i iznutra, s duhovne, bitne strane?

Tvoja sreća nije u tjelesnom zadovoljstvu ni u mnoštvu emocija, nego u slobodnom opredjeljenju za ljude, za Isusa, za pregalački rad s bolesnicima, siromašnima, neukima, malenima. Ljudi trebaju tvoj pogled koji ne osuđuje nego prašta. Oni trebaju tvoju samilosnu riječ, nježni dodir i da im kažeš: "Ne bojte se, ja sam s vama." Napušteni, ovisni, obeshrabreni, oni s ruba društva, hendikepirani, djeca i starice te trebaju. Sva bijeda našeg naroda upravlja pogled u tebe u nadi da je kod tebe spas i razumijevanje. Oni te trebaju kao svjetiljku u njihovoj tami, kao lijek koji spašava od smrti, kao ruku koja podiže.

Tvoja žrtva i molitva su svestrano osmišljene. Živi ono što jesi, budi tamo gdje si posijana, radi za one koji su oko tebe, daleki i blizi.

Danas se zagledaj u Isusovo lice i izreci ponosno svoju vjernost, jer on se u te zagledao i uzeo iz tvog mjesta, doma i zavičaja i presadio u svoj dom, blizu sebe.

Osloni se na njegovu ljubav i nježnost. To je tvoje mjesto, tu se možeš smijati i plakati, tužiti se i tražiti utjehu.

Dr. Tomislav Ivančić

Ne zatamnjujemo slavu Sina hvalom kojom obasipamo Majku, jer što se Nju više časti, veća je slava Njezina Sina.

Sv. Bernard iz Clairvauxa

Kontemplativna je molitva čista i tamna spoznaja Božjega bitka kao izvorišta našeg bitka, promatranog ne razumskom već intuitivnom spoznajom.

Kad se povlačiš u molitvenu samoću, izbaci iz svog uma sve što radiš ili namjeravaš raditi. Odbaci sve misli, bile one dobre ili loše. Ne moli riječima, osim ako nisi time zaista privučen; ili ako moliš riječima, ne obraćaj pažnju na njih, bilo da ih je mnogo ili malo. Ne važi njih niti njihovo značenje. Ne misli o tome kakvu molitvu upotrebljavaš jer nije važno jesu li to službene bogoštovne molitve, psalmi, himni ili hvalospjevi, jesu li za posebne ili opće nakane, oblikuješ li ih u duši mislima ili ih izražavaš glasno riječima. Shvati da ništa ne ostaje u tvom svjesnom duhu osim bitne nakane koja se pruža Bogu. Ostavi je bez ikakve posebne zamisli o Bogu (kakav je on u sebi ili u svojim djelima) i poštuj samo jednostavnu spoznaju da on jest kao što jest. Molim te, tako pristupaj Bogu i ne prisiljavaj se da bude drukčije. Ne istražuj o njemu dalje, nego ostaj u toj vjeri kao na čvrstom tlu. Ta spoznaja, rasterećena predodžbi, hotimice ograničena i usidrena u vjeri, ostavit će tvoju misao i raspoloženje bez ičega osim jednostavne misli i skrovitog osjećaja o svom vlastitom bitku. Tada će biti kao da sve tvoje biće izvikuje Bogu i kazuje:

Ono što jesam,
pružam ti, o Bože,
bez promatranja
ikoje kakvoće tvoga bića;
znam jedino
da ti jesi kao što jesi,
takav i nikakav više.

Neka to mirno neznanje (tama) bude cio tvoj duh i kao tvoje zrcalo. Jer želim da tvoja predodžba o sebi bude bez ičega i tako jednostavna kao tvoja misao o Bogu, tako da bi mogao biti duhovno ujedinjen s njim bez ikakvih dioba i razlučivanja u tvojoj duši. On je tvoje bivstvovanje i u njemu jesi što jesi, ne samo jer je on razlog i bitak svega što postoji, nego jer je on tvoj razlog i nedokučivo središte tvoga bića. Stoga u tom kontemplativnom zbivanju misli o svome ja i o njemu istim načinom: tj. s jednostavnom spoznajom da je on kao što jest, a ti kao što jesi. Tim načinom tvoja misao neće biti razmrvljena niti raspršena, nego sjedinjena s njime koji je sve.

Opet drži na umu tu razliku između sebe i njega: on je tvoja bit, ali ti nisi njegova. Istina je, da sve postoji u njemu kao u svom izvoru i razlogu bivstvovanja i da on postoji u svim stvarima kao njihov temelj i njihovo bivstvo. Ipak temeljna razlika postoji: on sam u sebi ima svoj vlastiti razlog i svoju vlastitu bit. Zaista, kako ništa ne može postojati bez njega tako ni on ne može postojati bez sebe. On je svoje vlastito bivstvovanje i bitak svega ostaloga. O njemu se može samo govoriti i prema tome, on je potpuno odvojen i različit od svega stvorenoga. I stoga je on također u svemu stvorenomu, a sve stvoreno je jedno u njemu. Pa opetujem: sva bića postoje u njemu; on je bitak svega.

A i ti ćeš isto tako po milosti biti ujedinjen s njime, i to ne podvajajući misao i ljubav, ako nastojiš odbaciti svako sitničavo istraživanje o posebnim svojstvima svog skrovitog bića ili njegovoga. Ostavi svoju misao potpuno bez ičega, svoju ljubav neuvijenu, i svoje ja jednostavno kakvo jest, tako da te milost može taknuti i hraniti iskustvenim znanjem o Bogu, kakav on zapravo jest. U ovom životu ta će spoznaja uvijek ostati nejasna i djelomična, tako da tvoja čeznutljiva želja za njim bude uvijek iznovice rasplamsana. Onda pogledaj gore radosno i reci svome Bogu riječima ili željom:

Ono što jesam,
pružam ti, o Bože,
jer ti si to u cjelovitosti.


Nepoznati pisac iz 14. stoljeća, Knjiga povjerljivih savjeta

Jednoga dana dođoše ljudi k osamljenu redovniku. Upitaše ga:
- Koji je smisao tvoga života u šutnji?
Redovnik bijaše upravo zaposlen zahvaćanjem vode iz duboka studenca. Reče svojim posjetiteljima:
- Pogledajte u studenac! Što vidite? Ljudi su gledali u dubok studenac.
- Ne vidimo ništa - rekoše.
Nakon kratkog vremena pozove pustinjak opet svoje posjetitelje:
- Gledajte u studenac! Što vidite? Ljudi su opet gledali dolje.
- Uistinu, sada vidimo sami sebe! Redovnik reče:
- Gledajte, kad sam malo prije zahvaćao vodu, ona se uzburkala. Sada je voda mirna.
To je iskustvo tišine: Vidiš samoga sebe!

Najvažnije pravilo duhovnih otaca jest: ne osuđivati i ne ražalostiti, nego bodriti i tješiti. Duhovnog oca definira upravo njegova zadaća da hrabri braću. To dolazi do izražaja u mnogim izrekama otaca. Tako Poimen daje sljedeći savjet duhovnim pratiteljima:

Kada neki čovjek griješi i laže govoreći "Nisam sagriješio", ne osuđuj ga jer ćeš ga inače obeshrabriti, ali kada kažeš: "Ne boj se brate, ali čuvaj se ubuduće!" time pobuđuješ u njegovoj duši kajanje. Ni u kom slučaju brat ne smije otići tužan, jer mu se inače neće više moći pomoći.

Poimen zato više ne želi da se drugome otkriva njegova istina. On osjeća da se ta osoba još uvijek ne može suočiti s istinom. Zato ga on hrabri bez da mu ukazuje na njegov grijeh. Bodreći ga, ohrabruje ga da se suoči sa svojom istinom. Duhovna pratnja, prvo, mora stvoriti prostor povjerenja u kojem se ta druga osoba može, sve više i više, suočavati s istinom.

Duhovnom je pratitelju stoga potrebno strpljenje i prihvaćanje i onda kada druga osoba još uvijek ne može prihvatiti istinu. Potrebna je vjera da Bog ne želi dići ruke od te osobe, nego je probuditi za novi život.

Duhovni otac mora osjećati što je primjereno za drugoga. On snosi odgovornost ako preoptereti ili rastuži drugoga. Dar razlikovanja zahtijeva da se uživi u drugoga, da ga se razumije, uzme u obzir njegovu čežnju i urođenu sklonost, životnu priču i rane i da mu se pruži savjet koji bi mu pomoglo.

Poimen ovdje ne barata idealima koje želi natovariti bratu, nego polazi od konkretnog čovjeka i razmišlja kako bi ovaj čovjek mogao pronaći put k životu i ljubavi.

Anselm Grün

Spisi monaških otaca zahtijevaju od duhovnog oca da bude pneumatikos, ispunjen Duhom Svetim. Prema Irineju, duhovan je čovjek onaj kojemu je Duh Sveti prožeo i spojio dušu i tijelo. Duhovan čovjek predaje sve ono što otkrije u sebi Duhu Svetom da on to prožme i preobrazi. Ništa ne biva "pošteđeno": ni tijelo ni duša, ni svjesno ni nesvjesno, ni razum ni osjećaji, ni volja ni nagoni. Monah je duhovan kada je čitavim svojim bićem prožet Duhom Svetim, kad je izložio sva područja svojega života djelovanju Duha Svetoga i kad je Duh Sveti postao jedini pokretač njegovog mišljenja i djelovanja.

Duhovni otac mora oboje: poznavati Božje tajne i istražiti ljudsko srce. Grci dar spoznaje srca zovu kardiognozija. To je dar Duha Svetoga, ali sam monah mora istodobno stremiti za njom poznavajući vlastito srce, "čitati" ga, razlikovati osjećaje, raspoloženja, misli i planove.

Onda može spoznati srce brata koji od njega traži savjet. Kardiognoziji pripada i istančani dar opažanja. Monaški oci prepoznaju unutarnja zbivanja osobe prema njezinom govoru tijela, glasu i načinu na koji opisuje svoje probleme i postavlja pitanja. Za Eutimija kažu da je prepoznao psihička previranja u osobi prema tjelesnim fenomenima.

Postoji i neposredna spoznaja unutarnjeg stanja osobe. To je više intuitivno razmatranje. O sposobnosti oca Pavla da vidi čovjekovu nutrinu govori se sljedeće: Blaženi je Pavao promatrao kakvog je duševnog raspoloženja na susrete u crkvu došao svaki pojedinac. Gospodin mu je povjerio dar da je mogao vidjeti svakome u dušu, baš kao što mi gledamo jedni drugima u lice.

Pavao vidi svakom pojedinačno u srce i po onome čime čovjek zrači može prepoznati je li osoba okružena anđelima ili demonima. Kardiognozija je intuitivna spoznaja. Otac intuitivno spoznaje stvarno stanje čovjeka. Ne treba mu nikakva metoda da bi istražio misli i osjećaje drugoga. Neposredno vidi njegovo srce i spoznaje ga do srži.

Uz spoznaju srca ruku pod ruku ide i dar razlikovanja duhova, diakrisis. On je nužan preduvjet za duhovnog oca. Diakrisis, dar razlikovanja, sjedne strane zahtjeva razlikovanje, dok s druge strane traži pravu mjeru. Ona je, poput kardiognozije, dar Duha Svetoga, ali da bi nju stekao monah mora naučiti razlikovati misli i osjećaje vlastitog srca. To zahtijeva iskrenu borbu sa samim sobom, dugogodišnju borbu za čistoću srca, za odsustvo strasti (apatheia). Monasi upozoravaju da se ne upadne u napast da netko sam sebe želi učiniti duhovnim ocem da bi vodio druge prije negoli je dobio bitku sa strastima.

Duhovni otac postaje onaj koji je pobijedio strasti i upoznao se s previranjima i prijetnjama duše. Onaj tko se sam nudi za duhovnog pratitelja, želi liječiti druge prije negoli je sam ozdravio. Htio bi pomoći drugima kako bi izbjegao borbu za vlastitu čistoću. On time postaje "bespomoćan pomoćnik".

Blaženi Antun je znao reći: "Praoci su se uputili u pustinju i ne samo da su sami sebe ozdravili nego su i postali liječnici drugima. Kada netko od nas krene u pustinju, on želi prije izliječiti druge nego sebe. Tad se vraća naša slabost i sve se samo još više pogoršava i zato za nas vrijedi: Liječnice, prvo, ozdravi samoga sebe."
Jedan drugi otac govori: Ne poučavaj prijevremeno, jer te nitko cijeloga života neće razumjeti!

Odlučujući preduvjet za duhovnog oca je prihvaćanje borbe protiv grijeha i ustrajnost u toj borbi. Plod te borbe je samospoznaja. Monah uči promatrati svoje greške i raditi na sebi kako više ne bi bio pod utjecajem demonskih sila već Duha Svetoga. Cilj te duhovne borbe je čistoća srca, čistoća koja više nije pomiješana s vlastitim interesima i željama. Čistoća srca je uvjet da monah postane jedno s Bogom.


Anselm Grün

Molitvu smo primili u isto vrijeme kada i milost: na svome krštenju. Stanje milosti, kako ga se naziva, znači u stvari, na razini srca, stanje molitve. Tamo, u najdubljim dubinama nas samih, mi smo od časa krštenja u stalnom dodiru s Bogom. Duh Sveti nas je zaposjeo, postali smo potpuno njegova svojina: On je postao dah našega daha, Duh našega duha. On uzima naše srce i okreće ga k Bogu. Po svetome Pavlu, on je Duh koji neprestano govori i svjedoči našemu duhu da smo djeca Božja. Duh stvarno neprestano u nama vapi i moli neizrecivim uzdasima: »Abba, Oče!« (Rim 8,15; Gal 4,6).

Uvijek nosimo ovo stanje molitve u sebi kao skriveno blago kojega čak nismo ni svjesni, ili smo ga svjesni tako malo. Naše srce negdje živi u punini, a mi to ne osjećamo. Gluhi smo, ne čujemo svoje srce kako moli, ne osjećamo ljubav, ne vidimo svjetlo u kojemu živimo.

Jer naše srce, naše pravo srce, drijema i valja ga cijeli život sve snažnije buditi. Prema tome, molitva zaista nije teška. Molitva nam je već odavno darovana. Ali čovjek je tako rijetko svjestan svoje vlastite molitve. Nijedna tehnika molitve nema druge svrhe osim da nam posvijesti ono što smo već odavno primili, da nas osposobi da osjećamo, zapažamo, u punoj i spokojnoj sigurnosti Duha, molitvu koja se ukorijenila u našim dubinama i koja ne prestaje djelovati. Ona treba izroniti na površinu naše svijesti, postupno prožeti i obuzeti sposobnosti našega duha, duše i tijela. Čak i naš psihički život i naši udovi trebaju titrati u ritmu ove molitve i našega nutarnjeg bića koje moli, kao što se suha grančica, stavljena u oganj, začas zapali. Neki drevni monah izrazio je to snažno: »Askeza monaha je: zapaliti cijelu šumu.«

Molitva, dakle, nije ništa drugo nego to nesvjesno stanje molitve koje, malo pomalo, tijekom vremena postaje posve svjesno. Molitva izlazi iz punine srca, prema evanđeoskoj izreci: »Iz punine srca govore usta.« (Mt 12,34; Lk 6,45). Molitva, to je srce iz kojega se prelijeva radost, zahvaljivanje, pohvala. Ona je punina probuđenoga srca.

André Louf