Marketing
Put ljubavi
Sloboda u koju vodi duhovni život nije samo sloboda od svih vanjskih utjecaja, nije samo sloboda od strasti i od ljudske moći. To je istovremeno sloboda predanja. Nije to samo sloboda od nečega nego i sloboda za nešto. Čovjek koji je sam po sebi postao slobodan, postaje također slobodan predati se drugima, tako kako je Isus rekao za samog sebe: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13).
Biti slobodan od tuđih očekivanja i isto tako od kruženja oko samog sebe - to je pretpostavka za ljubav. Samo tko je slobodan od samog sebe, može se potpuno založiti za drugoga. On svom zalaganju neće dodati i svoje sebične motive, kako se to često čini. Bit će slobodan od toga da u svom zalaganju misli na svoj vlastiti dobar glas, na nagradu ili priznanje ljudi. Neće misliti na to da se tada kad čini dobro bolje osjeća nego drugi, da ga Bog tada nagrađuje itd. On je slobodan za čovjeka, za ljude koji ga trebaju. On je slobodan da se u ljubavi predaje drugima.
Svakako, naša je sloboda uvijek ograničena. Mi nismo Bog koji ima sve u izobilju. Mi se ne možemo potpuno slobodno pozabaviti svakim čovjekom, jer smo inače ubrzo na kraju svojih snaga, sami smo sebe pretovarili. Moramo u svoj poniznosti priznati svoje granice unutar kojih se možemo drugima bezuvjetno posvetiti. Ima, doduše, danas dovoljno ljudi koji stalno ograničavaju sami sebe i žive u strahu da bi jednom mogli prebrzo reći da kad ih netko zatreba, da bi se mogli preopteretiti, da bi ih ljudi mogli izrabiti i da bi tako naprosto izgorjeli. Tko je zaista slobodan, ući će u svoj slobodi u tuđu situaciju bez stalnog straha da će sam biti zakinut, ostati kratkih rukava i da neće imati dovoljno snage pomagati do kraja. Stvarna me unutarnja sloboda oslobađa u zalaganju za druge. U svakom slučaju stalno sam u napetosti između slobode i granica, između slobode i prolaznosti. Ako pomažem drugima samo zato da me ne progoni nečista savjest, zato što to Bog od mene traži i ljudi to od mene očekuju, tada nisam slobodan. Kad pomažem zato što se bojim da bih druge mogao povrijediti ako kažem ne, tada je takva pomoć bez vrijednosti. Ako samo pomažem jer mi to godi što me trebaju, tada je to stupica u koju sam upao. Tada moja pomoć neće biti stvarna i neću moći stvarno ljubiti. U drugome čovjeku ljubim tada svoju vlastitu oholost. C. G. Jung smatra da je takva ljubav uvijek opasna ako se identificiram s nekom arhetipskom slikom kao s arhetipom spasitelja ili pomoćnika. Primjećujem katkada u razgovoru kako u meni izranja misao da bih mogao pomoći ovoj ženi ili ovom muškarcu. Primjećujem da tada nisam slobodan, nego me je zarobila fascinacija tim arhetipskim likom iscjelitelja. Tako je sloboda uvjet koji treba zadovoljavati ako ljude želimo pratiti, duhovno ili terapeutski, a da se oni na nas ne vezuju i da ne upadnemo u zamku vlastite i tuđe projekcije.
Kad ljubim bližnjega zato što bih htio umiriti svoju savjest ili zato što se bojim da bih inače mogao iskusiti odbijanje i da bih se tada mogao osjećati osamljenim, tada to nije stvarna ljubav. Tada sam mnogo više rob svog vlastitog straha i rob zakona u smislu sv. Pavla. Isto tako nisam slobodan kad samo na to mislim što mi ta pomoć donosi. Tada opet kružim oko samog sebe. Stvarna sloboda ne traži vlastite koristi i ne ide za tim da sve bude dobro riješeno. Kad se u slobodi udubim u tuđu dušu, nisam nikad preopterećen. Ne osjećam se pretovarenim ni pritiješnjenim. Mnogo sam više slobodan uživjeti se posve u taj čas. U njemu je drugi važan, onaj s kim razgovaram, koga sam susreo. A tog drugog smijem pustiti i da ode, mogu ga sa svim njegovim problemima prepustiti Bogu jer nisam ja njegov liječnik, nego je to sam Bog.
Anselm Grün, Putovi k slobodi
Post je objavljen 09.09.2008. u 21:30 sati.