Marketing
Srce i Riječ
Treba dakle, prije svega, doprijeti do srca. Već smo rekli da je u srce, već kod našega krštenja, posijana molitva. Ondje je, u našemu najnutarnjijem ja, prisutan Isus. Sve što se događa izvan našega srca, nema druge svrhe osim da nam pomogne otkriti skriveno blago u njegovoj dubini. Tu je vazmeni grob i novi život: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? Onoga koga tražiš ti već posjeduješ a ti to ne znaš? Ti imaš vječnu pravu radost, a ti plačeš? Ona je u najdubljoj dubini tvoga bića, a ti je tražiš vani. Ti si vani, kraj groba. Tvoje srce moj je grob. Ja u njemu nisam mrtav, nego ondje počivam živ zauvijek. Tvoja je duša moj vrt. Ti si imala pravo kada si mislila da sam ja vrtlar. Ja sam novi Adam. Obrađujem i nadgledam svoj raj. Tvoje suze, tvoja ljubav, tvoja želja, sve je to moje djelo. Ti me posjeduješ u svojoj najdubljoj dubini, a da toga ni ne znaš, i zbog toga me tražiš vani. Zato ću ti se, dakle, vani ukazati i tako te povratiti samoj sebi i pomoći ti da nađeš u dubini svoga bića onoga koga tražiš vani.«
Do svoga srca najbolje dopiremo Božjom Riječju, uz uvjet da joj dopustimo da ona bude onakva kakva jest u svojoj istinitosti: snaga Božja (Rim 1,16). l da to započnemo siromašna srca. To znači da uspostavimo u svome srcu mir i pokoj i oslobodimo ga od svih briga, pa bile one teološke, apologetske ili pastoralne. Taj susret Riječi i srca u stvari je neizmjerno važniji. Radi se o buđenju ili o snu, o rođenju ili o smrti. Zbog toga naše srce mora posve golo biti izloženo stvaralačkoj i oživljujućoj snazi Božje Riječi. Za to vrijeme ostale moći neka se povuku u tišinu i neka strpljivo čekaju.
»Govori, Gospodine, srcu sluge svojega, da tebi moje srce govori.«. To je čudesno otajstvo Riječi Božje koja ponovno dolazi da bi se ostvarila u našemu srcu. Ono još uvijek neko vrijeme drijema, ali Duh je Božji već ondje prisutan i, premda mi nismo toga ni svjesni, vapi Ocu. Isti je taj Duh prisutan u Riječi koja kuca na naše srce. Smjesta, od prve, postoji duboki afinitet između Riječi koja izvana poziva i Duha koji bdije u našemu usnulom srcu. Ljudsko je srce stvoreno da primi Riječ, a Riječ se posve prirodno prilagođuje srcu. Jedno je stvoreno za drugo. Riječ treba biti u srcu zasijana (Mt 13,19; Lk 8,12). Ali srce mora biti očišćeno (Mt 5,8; Heb 10,22) i sređeno (Lk 8,18) da mogne primiti Riječ. Jer ono je obično otvrdnulo, a duh je skučen (Mk 6,52; 8,17; Iv 12,40; Ef 4,18; Heb 3,8; 3,15; 4,7). Ono je ograničeno i sporo da vjeruje (Lk 24,25). Puno je tame (Rim 1,21). Lako oteža u užitcima i brigama (Lk 21,34). Zbog toga nije sposobno kušati duhovnu hranu, Riječ Božju.
Ali, kada Riječ odjekne u našemu srcu, oboje se mogu prepoznati, odjednom i nepredviđeno, zahvaljujući jednome Duhu koji je u njima. Tada se pruža pravi most između našega srca i Riječi. Od srca prema Riječi plane iskra. Između Duha, koji počiva u dubinama srca, i Duha, koji djeluje u Riječi, uspostavlja se plodan i životvoran dijalog. Iz sjemena neraspadljiva ( Pt 1,23). Riječ preporađa srce. U Riječi, kao u nekom zrcalu, prepoznajemo svoje novo lice. U njoj smo svjedoci svoga preporoda u Kristu (Jak 1,23). U nama se budi »čovjek skriven na dnu srca.« (1 Pt 3,4).
Tako prodire do najvećih dubina našega bića Riječ, oštrija od svakog dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu (Heb 4,12) i budi u nama nov život. Riječ ogoljuje naše srce. A sa svoje strane, tako ogoljelo srce može konačno osluškivati Riječ Božju. Ono također sve dublje u nju prodire. Riječ i srce sada su jedno u drugomu i sve se više i više počinju jedno drugome upriličivati. Od sada srce zapaža da mu je poklonjen jedan nov organ, ono posjeduje nova osjetila i do tada nepoznatu finoću.
Andre Louf
Post je objavljen 18.09.2008. u 22:00 sati.