monasticism

Spisi monaških otaca zahtijevaju od duhovnog oca da bude pneumatikos, ispunjen Duhom Svetim. Prema Irineju, duhovan je čovjek onaj kojemu je Duh Sveti prožeo i spojio dušu i tijelo. Duhovan čovjek predaje sve ono što otkrije u sebi Duhu Svetom da on to prožme i preobrazi. Ništa ne biva "pošteđeno": ni tijelo ni duša, ni svjesno ni nesvjesno, ni razum ni osjećaji, ni volja ni nagoni. Monah je duhovan kada je čitavim svojim bićem prožet Duhom Svetim, kad je izložio sva područja svojega života djelovanju Duha Svetoga i kad je Duh Sveti postao jedini pokretač njegovog mišljenja i djelovanja.

Duhovni otac mora oboje: poznavati Božje tajne i istražiti ljudsko srce. Grci dar spoznaje srca zovu kardiognozija. To je dar Duha Svetoga, ali sam monah mora istodobno stremiti za njom poznavajući vlastito srce, "čitati" ga, razlikovati osjećaje, raspoloženja, misli i planove.

Onda može spoznati srce brata koji od njega traži savjet. Kardiognoziji pripada i istančani dar opažanja. Monaški oci prepoznaju unutarnja zbivanja osobe prema njezinom govoru tijela, glasu i načinu na koji opisuje svoje probleme i postavlja pitanja. Za Eutimija kažu da je prepoznao psihička previranja u osobi prema tjelesnim fenomenima.

Postoji i neposredna spoznaja unutarnjeg stanja osobe. To je više intuitivno razmatranje. O sposobnosti oca Pavla da vidi čovjekovu nutrinu govori se sljedeće: Blaženi je Pavao promatrao kakvog je duševnog raspoloženja na susrete u crkvu došao svaki pojedinac. Gospodin mu je povjerio dar da je mogao vidjeti svakome u dušu, baš kao što mi gledamo jedni drugima u lice.

Pavao vidi svakom pojedinačno u srce i po onome čime čovjek zrači može prepoznati je li osoba okružena anđelima ili demonima. Kardiognozija je intuitivna spoznaja. Otac intuitivno spoznaje stvarno stanje čovjeka. Ne treba mu nikakva metoda da bi istražio misli i osjećaje drugoga. Neposredno vidi njegovo srce i spoznaje ga do srži.

Uz spoznaju srca ruku pod ruku ide i dar razlikovanja duhova, diakrisis. On je nužan preduvjet za duhovnog oca. Diakrisis, dar razlikovanja, sjedne strane zahtjeva razlikovanje, dok s druge strane traži pravu mjeru. Ona je, poput kardiognozije, dar Duha Svetoga, ali da bi nju stekao monah mora naučiti razlikovati misli i osjećaje vlastitog srca. To zahtijeva iskrenu borbu sa samim sobom, dugogodišnju borbu za čistoću srca, za odsustvo strasti (apatheia). Monasi upozoravaju da se ne upadne u napast da netko sam sebe želi učiniti duhovnim ocem da bi vodio druge prije negoli je dobio bitku sa strastima.

Duhovni otac postaje onaj koji je pobijedio strasti i upoznao se s previranjima i prijetnjama duše. Onaj tko se sam nudi za duhovnog pratitelja, želi liječiti druge prije negoli je sam ozdravio. Htio bi pomoći drugima kako bi izbjegao borbu za vlastitu čistoću. On time postaje "bespomoćan pomoćnik".

Blaženi Antun je znao reći: "Praoci su se uputili u pustinju i ne samo da su sami sebe ozdravili nego su i postali liječnici drugima. Kada netko od nas krene u pustinju, on želi prije izliječiti druge nego sebe. Tad se vraća naša slabost i sve se samo još više pogoršava i zato za nas vrijedi: Liječnice, prvo, ozdravi samoga sebe."
Jedan drugi otac govori: Ne poučavaj prijevremeno, jer te nitko cijeloga života neće razumjeti!

Odlučujući preduvjet za duhovnog oca je prihvaćanje borbe protiv grijeha i ustrajnost u toj borbi. Plod te borbe je samospoznaja. Monah uči promatrati svoje greške i raditi na sebi kako više ne bi bio pod utjecajem demonskih sila već Duha Svetoga. Cilj te duhovne borbe je čistoća srca, čistoća koja više nije pomiješana s vlastitim interesima i željama. Čistoća srca je uvjet da monah postane jedno s Bogom.


Anselm Grün