monasticism

U prvim stoljećima nakon Kristova rođenja, u sjevernoafričkim pustinjama, osjetila se žeđ za produbljenijim molitvenim i vjerskim životom. Ta je žeđ dovela do začetaka kršćanske kontemplativne prakse, koja je doživjela svoj procvat u predjelima obale Nila. Ti rani počeci monaškoga života privukli su mnoge ljude iz Egipta i drugih dijelova staroga svijeta i potakli osnivanje sličnih monaških zajednica u području Sredozemlja koje su se proširile u Europu pa i dalje.

Prvotno nadahnuće tim kretanjima monaha kroz pustinju uvelike se pripisuje sv. Antunu Egipatskome. Antun se rodio oko 250. godine. U dobi od oko osamnaest godina umrli su mu roditelji, te je naglo ostao posve sam pod teretom odgovornosti za posjed koji su mu ostavili. Opterećen tim novim brigama, zadubio se u riječi Evanđelja Prodaj sve što imaš i podaj siromasima. Te su mu riječi dotaknule srce. Nemoćan da im se odupre, ubrzo se odrekao ovećeg obiteljskoga naslijeđa, razdijelio novac i imovinu siromasima. Sljedećih je petnaestak godina proveo proučavajući učenja raznih pustinjaka i asketa koji su bili posvuda raspršeni. Žeđajući za duhovnim rastom, nastavio je živjeti u blizini rodnoga grada i bavio se fizičkim radom kako bi zaradio za vlastite potrebe, a od preostaloga mogao dati sirotinji. Premda se svega odrekao i posvetio siromaštvu, samoodricanju i stezi te mu je ugled znatno porastao, Antun je nastavio stremiti za još potpunijim predanjem životu vjere i molitve.

U trideset i petoj godini sve je više odlazio u udaljena mjesta. Neko je vrijeme bio zatvoren u grobnici a prijatelj bi mu donosio samo ono najnužnije.Tamo su ga ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u crkvu. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas. Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. Demoni i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo svjetlo. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire? Glas mu odgovori: Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik.

Nakon toga, Antun se još dublje zaputio u divljinu. Zatvorio se u staru utvrdu i proveo mnogo godina živeći uglavnom od suhoga kruha i vode. Vrlo je malo razgovarao s drugima, pa ipak, kod ljudi je budio sve veće udivljenje te su se mnogi sljedbenici počeli okupljati u blizini utvrde. Konačno, nestrpljivi i žedni pouke, Antunovi su sljedbenici srušili vrata utvde. Nakon mnogo godina osame, Antun se, potpuno zdrav i čio, pojavio pred zadivljenom gomilom i sav je zračio.

Tijekom kratkotrajnoga javnog života, Antun je liječio bolesne, pomirivao posvađene, tješio uznemirene, propovijedao i poticao mnoge na samotnički život. Malo pomalo u planinska i pustinjska okolna područja naseljavali su se Antunovi gorljivi sljedbenici koji su posvetili život stezi, molitvi i kontemplaciji. Ubrzo nakon toga, Antun se ponovno povukao u još dublju osamu. U pratnji skupine putnika nomada, zašao je u unutrašnjost planine otkrivši mjestance gdje je bio izvor savršeno čiste vode i nekoliko palmi datulja. Oduševio se tim mjestom i nakon nekog vremena odabrao parcelicu pogodnu za oranje. Posijao je pšenicu i tako dobio brašna za sebe i za svoje povremene goste. A ono što bi preostalo, po putnicima bi slao siromašnima u gradove. Antun je živio svoje dane u unutrašnjosti planine i ponekad bi napuštao mjestance kako bi se pridružio zajedničkim okupljanjima monaha što su u blizini osnivali zajednicu. Ponekad bi skrbio za goste, ali uvijek je ostao vjeran samotnom životu molitve i stege sve dok nije 365. godine, u dobi od 105 godina, umro.

Mnogi se od nas ne mogu zamisliti u ulozi svetoga Antuna, zatvorena u grobnici koji je izdržao napade zvjerskih hordi. Svatko tko je pokušao, makar samo desetak minuta umiriti razum i stišati misli, može cijeniti napor tih monaha. Međutim ako se upustimo u kontemplativnu vježbu, na neki način postajemo jedno s tim starim monasima, i bez obzira koliko zemaljskim ili besplodnim nam se taj posao činio, malo po malo, naš se život mijenja. Naš će ego možda vrlo sporo otpuštati svoj središnji položaj ili nadzor, ali naš aktvni um, će nam svojim neposrednim opažanjem, osvijetliti puno toga dobroga. Naša će se uporna nastojanja polako taložiti u prostoru izvan dosega našeg opažanja. Tada će iznenada, najvjerojatnije u vrijeme kada ego počne popuštati svoj stisak te bude spreman predati se, sve ono što je nekad onemogućavalo kontemplaciju, sada se pokazati kao pravi urod ustrajnoga nastojanja. Vježba i put koji moramo slijediti postat će jasan i očit, a sumnje koje su nas ometale da nastavimo put, nestat će. A kad nam pogled postane cjelovit i smiren, jednostavno ćemo nastaviti s tim temeljnim predanjem kontemplaciji, iako sad s većom lakoćom i povjerenjem, potpuno svjesni da je jedinstvo za kojim tragamo bila činjenica našeg života, puno prije nego što smo započeli našu potragu.

Početak takvoga stanja otkrio se Antunu dok je bio zatvoren u grobnici. Dugo je vremena boravio u blizini svoga doma vježbajući se u krepostima, stezi i molitvi, skupljajući savjete i iskustva koje je provodio u život. Tek nakon dugotrajne i ustrajne vježbe pozornosti, uvidio je, u trenutku buđenja, da su sve te utvare što su ga napadale, sve zvijeri i demoni što su ga vezivali i probadali, bile uvijek potpuno nemoćne i bez snage u odnosu na istinu njegova postojanja.

Tek je tada uvidio da je krov koji ga je prikovao u grobnici, bio porozan i providljiv. Tek je tada shvatio da je prostoriju obasjavala sveprisutna svjetlost. Žeđ koja se probudila u svetom Antunu kao i monahu koji je nakon deset godina pustinjskoga života bio zamalo odustao, bila je žeđ za nazočnošću, sigurnošću i mirom što dolazi upravo od te svjetlosti.

Učenje koje je nadahnulo Antuna moglo se slobodno oblikovati i prilagođavati svakoj novoj situaciji. Danas, upravo kao i u njegovo vrijeme pojavili su se različiti pristupi koji zadovoljavaju žeđ za molitvom i kontemplacijom. Danas ima raznih pristupa osobnoj kontemplativnoj vježbi pojedinca. Nepromijenjena ostaje samo osobna odgovornost prema - našim poslovima, učenju, zajedništvu s našom obitelji i prijateljima, usred naših rasprava i nesporazuma i drugih situacija koje su jednako teške i korisne. Takva kontemplativna vježba, premda naizgled vrlo različita, nije ništa manje životna od vježbi starodrevnih monaha i monahinja. Možemo pomisliti da su naša nastojanja potpuno besplodna i da se gube u rutini naše svakodnevice, ali to jest tako. Sol koju ne vidimo, čini juhu ukusnom. Kruh nastaje od kvasca u tijestu. Sto je vježba stopljenija s našom svakodnevicom, to ona više nestaje kako bi se pojavila tamo gdje može donijeti plod. I kao što je vidljivo kod svetog Antuna, mnogo prisutnosti šutnje i mira privuče mnoga dobra i puno se toga pokrene našom marljivom pozornošću prema onome što je najbliže našem srcu.

Bob Walker, iz predgovora knjizi Čuj pustinju