monasticism

Ako se neka misao uvijek ponovno vraća, treba pitati za potrebu koja se u njoj očituje. Ako se ta potreba prizna, ako se dopusti da joj se približi i onda se s njom igramo, može se dogoditi da iščezne. Upravo to se dogodilo nekom starom ocu koji se tri godine uzalud mučio s mišlju da posjeti nekoga subrata:

Konačno, reče on sebi: Zamisli da si došao k tome starcu i da mu kažeš: »Jesi li dobro, oče? Već dugo želim vidjeti Vašu svetost.« Tada uze posudu s vodom, opere se te zaigra ulogu starca: »Dobro da si došao, brate. Oprosti, puno si se trudio zbog mene. Gospodin ti platio.« Tada je skuhao jelo, dobro pojeo i popio i smjesta je nestalo borbe.

Potreba za povjerenjem i priznanjem te čežnja za prijateljstvom ne može se jednostavno suzbiti. Također ne pomaže u napredovanju ako se od svoje potrebe pravi zahtjev, ako se prisvaja pravo koje nekome drugom pripada. Neke redovničke osobe misle da je za njihovu duhovnu ravnotežu bezuvjetno potrebno prijateljstvo s nekim muškarcem, odnosno s nekom ženom. Oni ne priznaju otvoreno svoju čežnju i bol zbog neispunjene čežnje, nego je skrivaju iza zahtjeva da to pripada intenzivnom duhovnom životu. Prihvatiti neku misao, neku želju ili potrebu znači sasvim se uživjeti u nju. I onda se može dogoditi ono što se događalo nekom starom ocu koji se igrao sa svojom potrebom. Važno je da se misao na taj način smiri. Pripovijeda se o ocu Olimpiju, kako je dopustio u sebi želju za ženom i na taj način našao mir:

Oca Olimpija iz Kellije napastovale su nečiste misli govoreći mu: »Idi i oženi se!« On tada ustane, pripremi glinu, načini od nje ženu i reče: »Evo, to je tvoja žena. Sada moraš mnogo raditi da je prehraniš. I radio je s velikom marljivošću. Sljedećeg dana ponovno pripremi glinu te od nje oblikova kćer govoreći: »Tvoja žena je rodila! Sada moraš još više raditi da bi prehranio i odijevao svoje dijete.« S takvim radom se istrošio te reče: »Ne mogu više podnositi napor.« Tada je zaključio: »Ako ne možeš podnositi napor, onda ne traži više ni ženu.« Bog je vidio njegovo nastojanje te ga je oslobodio borbe i on je našao mir (Izreke 571).

Ova otačka izreka pokazuje kako su monasi pristupali svojim potrebama bez straha, kako su ih stavljali pred Boga s namjerom da ih se malo pomalo oslobode. Abba Olimpije ne odbacuje svoju želju za ženom i djecom. On je pripušta u sebe, u svoje tijelo, u svoje ruke kojima oblikuje ženu od gline. Njegova želja je postala tako opipljiva. Možda nam se čini previše jednostavan način to kako se uvjerio da ne može ispuniti svoju želju jer da bi tada morao previše raditi. Ovdje je odlučujuće slobodno ophođenje sa željama i potrebama. One se ne suzbijaju, nego ih se uzima k sebi; s njima se upušta u dijalog te ih se integrira tako da se u čovjeku smire.

Poimen daje još jedan savjet. Nekom bratu koji se stidio očitovati mu svoje bogohulne misli, koje su mu uvijek iznova izvirale, reče:
Ne brini, dijete! Nego, kad ti dođe misao, tada pomisli: »Nemam ništa s tobom. Tvoje vrijeđanje neka padne na tebe, sotono! Te stvari moja duša ne želi. A svaka stvar koju duša ne želi samo je kratkog vijeka.« Odatle brat ode tada ozdravljen (Izreke 667.).

Iako je misao u njemu, on se od nje distancira. Nije se s njom poistovjetio, ne preuzima zbog nje nikakvu odgovornost i zato ne mora zbog nje sebi ništa prigovarati. Smatra je nečim stranim, što mu sotona nameće, a s čime on ne želi imati posla. Predodžba da ružna misao potječe od demona pomaže monahu da se od nje distancira te da se s tom mišlju ophodi kao s izvanjskim neprijateljem. U najmanju ruku oslobađa ga od samoprigovora, u što mnogi upadaju čim otkriju u sebi takve neprikladne misli.

Anselm Grün, Unutarnji poticaji, Teovizija, 2002.