monasticism

Najomiljenija metoda starih monaha u ophođenju s mislima koje su ih mučile bilo je suprotstavljanje pozitivnih unutarnjih nagovaranja negativnim. Pored toga načina, upućuju monaški autori i na druge putove. Nekoliko primjera iz otačkih izreka osvijetlit će različite metode:
Stari otac Poimen pripovijedao je o starom ocu Izidoru: Njegove misli mu rekoše: »Ti si velik čovjek!« On reče sebi: »Da nisam možda od onih velikih ljudi sličnih Antunu? Ili sam postao kao otac Pambo? Ili kao ostali oci koji su se Bogu sviđali?« Čim bi on to tako izveo, smirio bi se. Ako bi ga neprijatelji (demoni) htjeli ispuniti malodušnošću da će uza sve biti bačen u pakao, rekao bi im: »Ako budem bačen i u pakao, naći ću vas ispod sebe« (Izreke 362.).

Izidor započinje ovdje dijalog s mislima. Ne tjera ih pozitivnim nagovaranjima, nego razgovara s njima, pita ih što misle te ih pitanjima dovodi do besmisla. Ne odbija jednostavno negativne misli da će ići u pakao, nego ih pripušta, a onda im oduzima oštricu. Ako je misao i istinita, nije tako opasna. Mnogim ljudima dolaze ponovno sumnje. Sumnjaju o svojoj odluci, o svom bračnom partneru ili o svom zvanju. Često ništa ne koristi potiskivanje tih sumnja ili zabrinjavanje što dolaze. One će uvijek ponovno dolaziti i tjerati nas u tjeskobu i nesigurnost. Ako sumnju pripustimo i reknemo: »Dobro, neka je tako, ali... usprkos tome, odlučujem ovako, usprkos tome, ostajem uz svoga partnera«, tada oduzimam sumnji njezinu snagu i ona me više ne muči. Nismo više pod pritiskom da moramo argumentima oduzeti snagu sumnji. Pripuštamo takve sumnje te se mirno s njima ophodimo.

Slična je metoda o kojoj pripovijeda majka Teodora. Ona drži da nam demoni često nametnu misli da smo bolesni i bez snage te da ne možemo ići na službu Božju. Pokazuje na primjeru nekog monaha kako treba reagirati na takva nagovaranja:
Bio neki monah koga je prije polaska na službu Božju uhvatila groznica i drhtavica, a u glavi je osjećao napetost. Reče on tada sebi: »Gle, bolestan sam i moguće je da ću umrijeti. Moram se zato pribrati i prije nego što umrem, poći ću na sastanak.« S tom misli prisilio je samoga sebe i pošao na službu Božju. Kad je služba završila, prestala je i groznica. Još jednom je odolio takvoj misli, došao na sastanak i pobijedio misao (Izreke 311.).
Monah popusti, dakle, mislima koje ga nagovaraju da je bolestan. On ih potvrđuje. Ali, jer je tako kako misli kažu, mora ići na službu Božju. Često ne vodi do uspjeha izravna borba protiv neke misli koja u nama uvijek ponovno izranja. Što joj više zabranjujemo, ona u nama sve češće izranja te nas tako intenzivnije muči. Ako misao pripustimo i priznamo, možemo joj zaokrenuti smjer i svladati je.

Subrat mi je pripovijedao o nekom mladiću koji je mogao točno opisati koje psihičke smetnje ima i što se s njim događa. Ali mu ništa nije koristilo opisivanje svoje bolesti. U razgovorima sa subratom sinuo mu je konačno jedan trik. Kad bi se zatekao da analizira svoje prisilne predodžbe, rekao bi sebi: »Dobro, moj učitelj u meni mi kaže da ne mogu učiti, da moram leći, da sam preslab te da ne mogu izići na kraj sa svojim problemima, ali ja kažem: Ja ću, usprkos tome, učiti i poći odmah igrati nogomet.« Njegovo vlastito ja reagiralo je na negativna nagovaranja njegova učiteljskog ja. Nije dao da ga svladaju »pametne« misli koje su u njemu kolale. On ih je priznao. Dobro, tako je. Nije ih želio odbiti dokazima, ali im je suprotstavio vlastitu reakciju. A ta reakcija je bila njegova osobna odluka s kojom je nadvladao prevlast loših misli.

Brat dođe k starom ocu Poimenu i reče: »Oče, dolaze mi razne misli te sam u opasnosti zbog njih.« Starac ga odvede van i reče mu: »Raširi svoj plašt i zadrži vjetar!« On odgovori: »To ne mogu!« Tada mu reče starac: »Ako to ne možeš, onda ne možeš zapriječiti ni mislima da ti dođu. Ali tvoja je zadaća da im se suprotstaviš« (Izreke 602.).
Nemojmo se čuditi ni zbog jedne misli koja u nama izvire, taman da je ne znam kako zla i neprikladna, sebična i gruba. Ne trebamo biti tjeskobni ako u sebi otkrijemo mržnju i zavist, ljubomoru i gorčinu, ili ako opazimo da nekome želimo smrt. Ne treba sebi prigovarati da nam takvo što ne smije doći na pamet, da smo u temelju zli jer imamo takve misli. Ne treba se prepasti ni pred jednom misli u sebi. To nam ništa ne koristi i tjera nas u strah i u nekorisna samopredbacivanja.

Pravilna reakcija jest pred sobom priznati: »Da, ta i ta misao jest u meni. Ja mu želim smrt. Osjećam u sebi mržnju, ubilačke misli, ljubomoru, želju da se s drugim razračunam. Prihvaćam svoju misao, ali ne želim djelovati po njoj. Borim se s njom ispitujući joj korijene: Odakle ta misao dolazi? Što o meni kaže? Koja dobra snaga se krije u njoj? Koja čežnja se u njoj izražava? Na koje unutarnje rane me upućuje? Kako me silno mora boljeti moja rana kad tako mislim o drugima?« Umjesto da misao zabranjujemo, pripuštamo je da bismo se s njom mogli otvoreno boriti. Samo tako je možemo svladati, bez stalnog straha da bi se mogla ponovno pojaviti. Neki ljudi se osjećaju kao opsjednuti nekom negativnom misli jer im se pojavljuje u neprikladnim okolnostima. Ako, kao Poimen, bez straha promatramo misli, a onda se s njima otvoreno borimo, nećemo nikada biti »opsjednuti« bilo kojom misli. Misli neće postati prisilne, nego će postati protivnik s kojim se borimo s povjerenjem da nam Bog daje pobjedu. Ima, doduše, ljudi kojima nije dobro da pripuste k sebi negativne misli pa da se onda s njima bore. Oni odmah trebaju odbiti misao, a ne boriti se s njome. Koji je put bolji, ovisi o pojedincu, o njegovoj opterećenosti i otpornosti.

Anselm Grün, Unutarnji poticaji, Teovizija, 2002.