četvrtak, 24.05.2007.
World In My Eyes
Ljudska glupost je nemjerljiva.
Zar ne?
Prošli put sam napisala da mislim da ću ostati sama. U budućnosti, naravno.
Kako dani prolaze, sve sam više uvjerenija u to.
Reče mi P da ostati sam i biti usamljen nije isto. Znam to, dear.
Zapravo, ja se prilično dobro osjećam kada sam sama.
Sama u svojoj malenkosti, sama u svojoj veličini.
No usamljenost? Ne sviđa mi se osjećaj.
Ekvivalent onome - vrištati a da te nitko ne čuje.
Trčati - a nigdje ne stići.
Govoriti - a ništa ne reći.
A sada kako se osjećam? Ne znam.
Tužno, možda pomalo i usamljeno. Umorna sam.
I znam što mi treba.
Treba mi bol, treba mi poneka suza.
Treba mi grčenje na podu i drhtaj tijela nakon svakog pokreta.
Treba mi tiho cviljenje i poricanje sw-a.
Treba mi onaj reski zvuk paranja zraka cropom,
Treba mi onaj podmukli, zastrašujući zvuk paranja neba sa snakeom.
Treba mi trag na mesu od moje štikle,
Treba mi trag mojih prstiju na licu.
Treba mi uzdah nakon utrpavanja buttplugga,
Treba mi zvuk lanaca.
A onda me stvarno briga za sve.
Do slijedeće prilike.
Da li je možda to konstantno poricanje te želje za sadizmom uzrok nezadovoljstva i tuge?
Ili je sadizam tek ispoljavanje istoga?
Ne pitam dežurne psihoanalitičare-amatere ništa, pitam meni drage osobe. Oni znaju koji su.
Je saux non pas, my dear.
