|
|
Dnevnik.hr
<
prosinac, 2007
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA
AMSTERDAM
Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.
.. Zaljubljena sam ... Volim... Najednom me ta činjenica mlako zaprepastila. Od svega sam najme cijelog života mrzila i gnušila se pred zadovoljstvom, udobnosti, građanskim optimizmom i uzgoju osrednjeg, prosječnog i normalnog građanstva ljepe naše.. Dugo sam pripadala onima koje su nazivali smaoubojicama. No moram odmah razjasniti da je pogrešno nazvati samoubojicama one ljude, koji se doista i ubiju. Među ljudima bez osobnosti bez jaka pečata bez snažne sudbine, među prosječnim ljudima iz krda, ima onih koji skončaju samoubojstvom a da uopče ne odgovaraju profilu : povučeni, tamni, suznih očiju, razdražljivi..... Ko smo mi.. Hmm.. Bilo bi točnije nazvati samoubojicama i one ljude koji građanstvo osvješćuju novim idejama. Pa najistaknutiji bili su prisiljeni raskrstiti sami sa sobom. Predati se makar za opće dobro. ( Isus Krist) Pa onda ako me smatraju samoubojicom sama se smatram elitom. Pa u kakvom sam društvu ne može bolje..
Danas sam isto tako deset minuta čitala jedne novine. Dopuštala sam očima da gladno žderu žderu i upijaju tuđe riječi,procesuiraju ih u glavi, eventualno mozgu, prpžvaču u mojim ustima i na kraju ispljunu kroz stražnja, zajedno s komadom šnicla, izrezanog iz tijele neke fino ugojene svinjice, koji jedem uz novine.. Čudesno!
Pitam se što mi zovemo kulturom? Ne znam kako mi je ta misao prostrujila glavom. Vjerujem kad mi je mama rekla da sam nekulturna, ako u javnosti prisiljavam druge da me gledaju s curom. Pitam se što se dogodilo s tim našim duhom, da li je to smao puha utvara. Što to zovemo duhom, dušom, već je očito odavno mrtva i samo nas nekolicina luđaka drži istinskim i živim idealima. Kultura? Jel to nešto oko čega smo se mi luđaci trudili, možda oduvijek samo prikaza? Ne znam ali strah me pomisli da ću ipak jednog dana zastati i shvatiti da nikada nisam bila kulturna. Svašta..
Svaki put u tgranju te krinke, slomu ideala, shvačanju i prihvačanju nečeg novog, predhodili ta jeziva tišina i praznina, ta smrtno stezanje oko srca, usamljivanje, povlačenje u nestanak negdje daleko, poricanje svakog odnosa s javnošću, taj prazni pusti pakao nemilosti koji me muči, razapinje, kroz kakav sam danas prolazila zbog čega?? Ah... Tužno. Cura mi leži u krevetu. Vručica, grlo i sve to u kompletu. Ne znam što da radim. Planirale smo savršene blagdane. A sad. Pitaj Boga. Ma ne nije bed nego ono kako je sve nepredvidivo u našem životu to je bila poanta. Dosat sam se pomirivala sa sudbinom ni ovaj put ne ću učiniti ništa drugačije. No da li je to u redu? Možda bi trebala taj sajam dovesti u njenu sobu.. Ne znam. Možda bi trebala okititi sve sjetlucavim stvarčicama, kojima ne znam smisao jer mrzim to božićno raspoloženje u zadnjih par dana, i tako to sve našnjofam nekim cimetom i kuhanim vinom, uvalim se u oskudan kostim i gledam nju kako se jedva miče i tako. Ne znam kaj je meni trenutačno.. Htela smam ju nekak fest raspoložiti ali nejde.. Glupe babuške. ?? eh nema veze živciraju me.. Kak su ti glupi rusi rnali da ih mora biti baš tolko i sad me živcira činjenica da se ona zadnja najmanja ne da otvoriti i potrla bum mu i skurila... Glupi slovenci.. Ojoj asocijacije..
Užas prestajem.. fkt prestajem.. Ludilo...
Aaaaa....
Hehe..
Možda sma sad ok..
Volim ju to je to pa makar bilo sve v ritici meni je dobro..
=)
Groblje je naš kulturni svijet. Tu su sva velika imena poput Krista, Sokrata, Mozarta, Dantea, Tuđmana itd.. To su sve samo izbljedjela imena na hrđajućim limenim pločama, oko kojih stoje zbunjeni i lažni žalobnici. Halo po ko danas ide na grpblje odat počast nekom od velikana i onih koji su slučajno upali u rupu od 2 metra??
Pretjerala sma danas.. Zaista... Idem spavati.. idem sanjati.. Nju i moje osječaje koji svoju pravu snagu doživljavaju samo u svijetu snova i nestašnosti...
Osjećam u sebi nezasitnu pohlepu koja guta sve na što naiđe. Na druge ljude gledam s podsmjehom i vučem korist iz njihove muke koju polažu u reke svakodnevici.
Kad bih barem mogla zadovoljiti tu oholost jednim jedinim dodirom na nago tijelo razapeto ispred mog pohotnog pogleda. Zvjerski je sakatiti, proučavati kako je sastavljena, izfrepsti sve pregibe, popuniti sve udubine. Bila bih zaista sretna kad bi me barem 1% ljudi voljelo kao užas iz njenih očiju. Njena psovka bačena meni u lice no uperena prema Bogu. Ipak ću se zadovoljiti samo polaganjem usana na njene te sasvim nečujno obznaniti svjetu da me ne zanjima, a zatim to isto kriknuti punim plučima dok se u ranama od opojnih mirisa pljesni rađa naše djete mržnje a gamad trune pod zemljom.
Ne želim biti nijema. Ne želim biti poput ovih usidrenih brodova koji nikad ne će isploviti iz vaših luka očekivanja u mora slobode. želim vas konačno okupit na posebnu večeru, rasporiti i poslužiti vam vašu nutrinu na proučavanje. Zar ne bi bilo zgodno gledati krv kako se sljeve niz vaše malaksalo tijelo, zar se ne bi veselili kao ja?
Zlo rađa zlo! Ali isto tako zlo rađa moju bezvremensku dobrotu u načinu presuđivanja SMEĆU. (Bez tog iskonskog zla ne bi bilo ljubavi). NE SERI! Bez iskonskog probavnog poremečaja ne bi bilo diuretičkih tableta kojima se kljukate da zadovoljite tu bezvremensku potrebu za savršenom vanjštinom. Pa, znam da vam odgovara kad vam kažem da izgledate kao bljedolike spodobe bez imalo osjećaja na licu, sa kapljicom znoja na čelu jer plakati vam nikako nije dozvoljeno. (Jaki dečki ne plaču ne?)
Ne postoji ideja pogotovo zla a da ne pokušamo provesti u djelo. ideje su organski stvorovi. One se razmnožavaju, dijele, hrane drugim idejama, osnuju svoje obitelji istomišljenika i na kraju poput svega nestanu. To je početak našeg kraja, našeg neshvatljivo blesavog života, koji jedino što nas uči jest ostati dio mase koja se kreče po ovoj jebenoj tvorničkoj traci u istom smjeru već miljunima godina..... Nitko od nas ne će ostati normalan do kraja života. prosvjetlit će nas neka od psihičkih bolesti i javiti nam da je naše vrijeme stiglo. Socijalizacija koja civilizaciska glupost! Ne dopušta nam da budemo ono što doista jesmo. ŽIVOTINJE U POTRAZ ZA HRANOM!
JA krečem u lov:
šibat ću ti tijelo strahovotom boli, nitko ne će nači dolične riježi kad te nađu nakon što završim s tobom. Naša gola tijela ne će izgledati isto pod krabuljom krvi noževa i osatlih pribora. Lizat ću sa tebe krv iz rana tvojih i bit će to prava premija za nekog poput mene. Rukama ću ti prelazit preko bokova u kojima će se već nastaniti sitne životinjice i grickati meso. Ručak djeco!!! Čupat ču ti kosu u naletu bijesa a oči koristiti kao odmor zubima. Šuma će biti moj hram za molitvu bogovima a oltar za tebe kolac na koji ću te položiti.
Oprosti mi na psovkama i uvredama, na sveu učinjenome no..
Nacija je upravo svršila....
I ja zajedno s njom....
Smješims se ljepo
Druga duša ali isti materijal
Osječam ludilo u sebi
Gorim od želje
Jedva se savladavam
Nije me strah
Nestajem
Na površinu izlazi
Levijatan
Nemam koja guta
svijetove
I poništava
Sve dobro
mOj gospodar moj
mir
Gdje je sad taj
Bog u kojeg bi
Trebala vjerovati???
Gdje je da njegova palica
U dlolini smrti???
Bacam ti rukavicu
Ti se ne braniš
Napadaš radje s leđa
Najstariji stil
Kukavica
Teško je biti heroj kad moraš?
Zar ne?
Gdje ej spašavanje?
Gdje su čuda??
Gdje je ta tvoja silna ljubav??
Htjela sma raskrstit
Danas sa ovim svijetom
Sobom
I potražiti bolju sebe
Na drugom
No nisam...
Došla je poruka: „
čujemo se kad dođem doma.
Volim te“
Kako da sad učinim nešto poput TEBE bože???????????
KAMIKAZA
Nisam svoja. Dan je savršen da se pobijedi sudbina. Sklopila sma pakt s Vragom. Nisma Vam to rekla?
Nije bilo teško. Ni veliki ulog u pitanju. Moja duša za dušu onih koji me okružuju. Zar nisam u pravu?
Sad je na red došao dan da platim danak. A ja ne mogu. Volim. Osječam. I to me drži. Ispunjava razmak među nama i ne daje mu za pravo da postanem njegov sluga. Prazna ljuštura nekog ko je nekad postojao. Ne samo sjena. Ne samo mrtva riječ na papiru.
Da te citiram „Tupa bol u grudima“ neopisiv osječaj da te netko drži da ne padneš. Osječaš taj stisak poput ruku čvrsto stisnutih oko vrata kojima je jedini zadatak stvoriti tišinu.
Htjela sma psti danas. Zaista. No nisam mogla i ne znam da li sam zahvalna na tome ili je ovo smao privremeno morbidno razdoblje. Neprikosnoven osječaj i siguran bijeg.
Mala objesna koza ponovno pronalazi put kući.
Pitam se što o čemu kamikaze razmišljaju sekundu prije uništenja?
Vjerujem da o onome o čemu ja upravo...
Odriješenju..
U početku ljubav bijaše
i Bog u ljubavi bijaše
i riječ u ljubavi bijaše
I stvori ljubav MRŽNJU
na sliku svoju i priliku
I mržnja zavlada svijetom
i vide ljubav da je dobro
I stvori mržnja smrt
na siku svoju i priliku
I zaključa smrt ljubav i mržnju
u kutiju
Otvori smrt kutiju, a izađe
Čovjek
I vidje smrt da je dobro....
..ponekad mi se vrača.. Dolazi iz mraka i ulazi u moj sada tako predivan svijet...
više se ne mogu
pretvarati da ne postoji
više ne moglu gledati njegovo odvratno lice
uzaludno pokušavati zaustaviti dodire
ne osjetiti njegov dah
slušati da je to normalno
znajući da nije
želim zaboraviti...
/*/
prestala je misliti i napravila poslijednji korak
jedna je suza kliznula niz lice,
otkotrljala se preko usne
u magli je vidjela njegovo lice
osmjehnula se znajuči da bježi
da je više nikada neće dotaknuti....
osmjeh je nestao,
oči se ugasile,
bila je mrtva.
/*/
duša mi je napustila
zemlju sad je u njenom naručju...
ON mi više ništa ne može
.. Ovo je danas na tren prestao biti
svijet u kakvom sam navikla živjeti..
Shvatila da nema te droge koja
bi ovaj svijet učinila
smislenijim od ljubavi...
Odbijam sve tretmane i prepuštam se ludilu.
U ogledalu promatram isprekidanu crtu
na vratu i želim
ZAREZATi
Želim da me pamte kao
KUKAVICU!!!
Davila sma realnošću sanjare,
oskvrnula one koji vjeruju
silovala ljubav
bombardirala njihove utvrde
tugom i strahom
dok su me na koljenima molili
za milost.
Polja smrti pripadaju meni....
Probudila sam se. Otvorila svoje suzne oči pune gnjeva i viknula "DOSTA"
Svjet je zastao. Na trenutak. Glupa obečanja imaju dobru stranu da ih čovjek može zaboraviti bez izlaganja zlovoljnim pogledima ili komentarima. Njoj ovo nije bilo glupo obečanje. Morala sam joj obečati da neću voljeti. Voljeti na svoj način. Mama zašto ne shvačaš; samo u snovima mogu biti ubojica poput tebe. Davati i davati a onda jednim jedinim činom ubiti sve ono za što ljudima treba godine da sagrade. Ti nisi običan čovjek. Smiješ se lažnim osmjehom, tvoje ruke su hladne i zaboravljaš da su riječi bez djela isto što i djela bez riječi. Kad si mi zadnji put reka da me voliš?
Kad si me zadnji put primila za ruku i pitala da li sam uredu?
Kad si htjela popričati samnom šutjela si no već sljedečeg trenutka svim poznatim i nepoznatim riječima vrijeđala moje postojanje.
Plačem. Ne prepoznajem stvarnost od jave, kad me ona koju volim gleda pomalo prestrašenog pogleda. Nije navikla gledati me ovakvu. A ti si tome kriva!! Jaka sam u svim drugim stvarima no kad dođem do tebe postajem slaba i ne mogu progovorit ni riječ. Samo slušam. nemam prava za obranu. Kazna je izrečena prije no što je obrana iznesla svoje stajalište. Zar je to pravica?
sve bi ti to oprostila no nikad rečenicu koju ne usudim ponoviti.
A najmanje napisati jer bi onda postala stvarnost. Ovako, možda je vjetar odnese kad ponovno širom otvorim balkonska vrata.
Hajde,uzmi me!
Zar ne želiš
Ponovno igrat svoju
najdražu igru trganja
svjetova?
Što čekaš?
(-trebam te!-)
Zašto trčiš?
Bojiš se?
I mene je strah mama.
Primi me, zarobi u sebi
I upotrijebi snagu da dođeš do njih...
Jer...
Oni će upotrijebiti mene da dođu
Do TERBE
Da, odlučila sma živjeti.
Davati bez da tražim nešto
Volim i plačem- istovremeno
Živim i umirem- istovremeno
Odlučila sma prestati biti ti
I mrziti poput tebe
I bojati se
I
Činiti sve što moram:
RAZBITI sebe
Da
Dođem do
TEBE
Spusti svoju glavu
U moje krilo..
Budi sigurna i sretna
Došla si do svoje luke
Sanjaj one koji nikad ne će stići
Sanjaj one koji su na kraju putovanja
Sanjaj kroz osmjeh i suze
Kao zajedništvo slobode
Zovu te daleke obale
Zove te sunce na izlazu
Što to činiš?
Zašto odoljevaš?
Koji je to pravi razlog
tom?
Nemoj plakati?
Čemu te suze koje teku?
Uskoro
Svi će strahovi proči
Samo spavaj u mom naraučju
Zaboravi taj zov.
Što to vidiš na horizontu?
Zašto te toliko zovu ti
Bjeli oblaci laki poput pera?
Tvore tvoje ime da te povedu
U svijet onakraj vremena.
Ne predaj se mila.
Nije vrijeme za to.
Još uvijek stojim
Iza tebe, dajem ti svijet
Dajem ti dah.
Preko neba pun se mjesec diže
Zove te i on što to radiš?
Ne ustaj.
Ostani još malo
Ostani do jutra.
Do sunca i novog sjaja!
Noć će pasti.
Slomit ću je.
Za tebe odagnat ću mrak da ostaneš
Još malo, da ostaneš
Ovdje..
Oprosti ako sam sebična.
Nkad nisam željela to
No značiš mi više
Od same nade u
Osvit ovog jutra.
Dočekah ga ipak sa strahom
Kad tvoje srce poleti
Ne pita za razlog.
Naš trag na svijetu
Stapa se sa padanjem sjenki
A Bogovi te i dalje zovu.
Ne zbori.
Kreni.
Srest ćemo se opet.
Bit ćeš u mom naručju
Sanjat o livadama slobode
Slušat zov i no ovog puta reči
:“ Odlazite , sa njom mi je bolje!“
I sve će biti sam sječanje
Na obrise u suton
Brodovi postaju ledene skulpture
A naš život
niti,
Oblikujući novu riječ
Za sva vremena.
Sazdanoj u srebnoj suzi.
..Uvijek sam želio biti heroj
ne kao James Bond, prokleti tajni agent
želio sam biti heroj, heroj ulice
bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat..
Nižem neuspjehe kao perle na zahrđalu žicu oko vrata koja me već pomalo steže. Gubim toliko dobrih stvari u životu. Razmišljam o prpuštenim prilikama o svemu onome što mi je bilo nadohvat ruke a sad je na krilima vjetra našlo novi dom. Uspjevam još u jednom jedinoj svjetloj točki nači spas no kad vidim da i ona zbog mene gubi jačinu sjaja.. Plačem..
Nedostaje mi.. to je to.. Kiši. Barem će mi oprati auto. Skoro sam od njegovog prednjeg djela danas napravila palačinku. Nisam. Sreća. Zadrhtala je na suvozačevom sjedalu. Ja sam se prepala više no što je primjetila. Hvala Bogu. nekako me sram da vidi da je tu i tamo i ja bojim i da je tu i tamo i meni teško. Vjeruje u mene više nego što ću ikad moći shvatiti. Sigurnost. Osječa se sigurnom uz mene. Zna da joj se ništa ne će dogoditi. Tu je u pravu. Odigrat ću ulogu kavalira do kraja o tome nema rasprave. Tjelohranitelj do srži. Nije to ništa neobično. štoviše smatram to normalnim.
I tom spoznajom popušta žica oko vrata. Spoznajem največi uspjeh u mom životu. Volim i to potpuno nesebično. Da, mnogima se sad vjrovatno okreče želudac zbog ove sladunjave izjave no nije me briga. Ja znam. Osječam to. Čim ustanem do trena kad legnem. Njen pogled . Dodiri. Isprepletene ruke ipod stola u kafiću, osmjeh, potajan pogled...
Zar mogu poželjeti više.
Ipak jesam heroj koji toliko zdušno želim biti.. Možda ne sama sebi ali njoj.. To je najbitnije od svega. I hvala joj na tome.
Danas sam htjela pobječi. Od trena kad sam ustala. Ne znam, nestati nekamo. Sakriti se od svega onoga što se desilo ili što bi se moglo desiti..
Sječanja.. Da mora da je bilo to.
Bole me leđa. Ne znam što sam sanjala noćas al zaspala sam u čudnom položaju. bilo mi je gladno a grijalica se nije udostojila popraviti stanje stvari.. Ah. Majka mi ulazi u sobu i govori da ustanem. Ne slušam ju nego prekidam njezinu rečenicu molbom da skuha kavu. ostavila je vrata malo otvorena. Mrzim kad to radi. U sobu mi se uvukao nemir. Sve njihove svađe od noćas ušle su u moju sobu. Otvaram balkonska vrata. Vrijeme je da to izleti van. U sobu mi ulazi mačak. Debela i nespretna kanupina krzna. Skače na krevet i zahtjeva jutarnje maženje. (Šta je samnom) mislim dok ga mazim ispod popluna. Majka mi prilično glasnim tonom signalizira da je kava kuhana. Ustajem sad zaista i odlazim u dnevnu popit kavu. Šteta što ne mogu zapaliti. Ubila bi me. Ona je prestala pušiti pred 15 godina. A pasalo bi mi. Nbrzinu ispijam kavu i odlazim na svoj balkon. Cigareta ujutro ima posebnu moć i čar. Sjedam za svoj stol još mamurna od sna noćas. I dalje ne znam što je bilo ali ipak. uzimam papir i pokušavam nešto nacrtati. nejde nemam inspiracije. Pisanje također. Ništa mi neide od ruke. Možda zato jer sam odlučila nešto napraviti. Da mora da je to. majka se dere. Moram složit sobu. moj kreativni nered ju nervira. Zašto onda ulazi?
Nakon nadasve napornog rada, zaključila je da mi je potreban ručak. Divne li spoznaje. Zahvalna sam joj. Malo. Ručamo u dubokoj šutnji. Nakon ručka imam još par obaveza.
Sad sam gotova. Vani je mrak. A ja sjedim i čekam. Čekam još uvijek taj bjeg od trena kad su moje oči postale sposobne da vide svjet oko sebe.
Možda čekam nešto što ne će doči. Pustit ću Arsena ili Brela da pjevaju malo i o mojem životu. Dečki ipak bolje znaju kako se nositi sa stvarnošću. Vrijeme ipak ne prolazi brže kad dišeš.
Ne znam kako da to opišem. Bila je poput današnje većeri. Prekrasna, no hladna i pomalo strana, odsutna i tužna.
Cijeli današnji dan izgledao je u početku obečavajuće. Dogovori su postojali i nadasve ništa nije moglo poremetiti savršen plan. Tako sam razmišljala dok me teška ruka nije odalamila i spustila jakim udarcem na zemlju. Sanjiva dolina postala je razrušeno polje. Nisam vjerovala da je tako nešto moguće.
Ispričat ću vam zato jednu priču.
Djevojćica se igrala perlama. Odbljesak sunca u njima nasjijavao ju je i uspjevala je zaboravljati sve što ju zaista mući. Nitko se nije osvrtao na njenu igru. Nije bilo bintno. No jedna od perli skliznula je snjezina dlana i počela se kotrljati ulicom. Sve dalje i dalje sve dok nije nestala iz vida djevojćici. Nije je pokušala dostići. Nije željela htjela je da vidi i doživi nešto što ona nije mogla zajedno s njom. Malo pomalo ostala je bez svih svojih perli. Bez svih osim jedne. Jednog dana upitala je perlu zašto i ona ne potraži novo mjesto u tom velikom svijetu. „ Ne. Ako te ostavim samu sjetit ćeš sesvega što te mući i bit ćeš tužna. Previše te volim da ti to uradim. Svijet nije ljepši ni zabavniji od tebe“
Mislim da zaboravlja da još posjeduje tu vijernu perlu. Pa s vremena na vrijeme postaje poput današnje većeri: prekrasna , no hladna, pomalo strana, odsutna i tužna.
